Ohrabrenje nade

Kada netko poznat i priznat godinama javno šuti, a zna se, ili pretpostavlja, da bi imao i znao što reći, te se napokon takva osoba negdje i pojavi i kaže ono što godinama nije, onda je već sama ta činjenica dovoljan razlog za javnu pozornost Intervju Zvonimira Bobana našem listu nije samo razgovor s nekim znanim tko je dugo šutio. To je razgovor s nekim za koga se i prije znalo da nije samo nogometaš, kome glava nije “samo u balunu”, nego za koga se s pravom predmnijevalo da ima što reći, i da godinama šućeno, kad procijeni da je pravo vrijeme, umije reći.

Razgovor s Bobanom nije puko čavrljanje o nogometu. Nije to ni ono što se u psihologiji zove “transferom autorita”, kada netko tko je poštovanje stekao na jednom području, na temelju toga autoriteta sudi o nečemu u području o kome nema pojma.

Zvonimir Boban jest nogometni autoritet, no on se i u razgovoru za naš list pokazao da je intelektualac koji misli svojom glavom. Njegova je posebnost ne samo to što je intelektualac među nogometašima nego i što je slobodnomislećim intelektualcem u mnoštvu ideološki navezanih i ovisnih, koji misle tuđom glavom. Utoliko je još i važnije da se nasuprot tome jednobojnom intelektualno-estradnom jatu, koje ima javni monopol na sud o svemu, pojavi netko tko ne misli poput toga jata.

Zato je za mentalni samorespekt hrvatskoga društva i za nacionalnu samosvijest važno da se nakon, za mnoge senzacionlne i terapeutski blagotvorne i okrepljujuće pojave dr. Davora Pavune, pojavio još netko tko je “kritička savjest društva”.

Dva televizijska gostovanja profesora Pavune mnogima su bila ohrabrujuće svjedočenje da se o Hrvatskoj može govoriti s nadom i uvjerenjem da je ona moguća i kao sretna zemlja.

Poslije onoga što je Pavuna govorio s takvim zanosom i vjerom u dobro, u ljubav, istinu, poštenje i u iskonsku snagu “hrvatskog narodnoga genija”, čovjek se nekako osjeti emocionalno dotaknutim, ljepše i sretnije, ispunjen nekim neobjašnjivim pouzdanjem i nadom. Poslije Pavune, Boban je drugo veliko intelektualno i emocionalno osvježenje. Zbog njihove posebnosti, zbog pokazane mogućnosti da se o svemu može govoriti i sasvim drugačije, a posebno zbog njihova nacionalnog i patriotskog zanosa, svjetonazorski će ih i politički oponenti sporiti ideološkim objedom: “nacionalistički intelektualci”.

Za vjeru u budućnost Hrvatske bitno je da o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti, o hrvatskome mjestu u globalnom svijetu, govore ljudi kojima se ne može sporiti ni svjetskost ni hrvatstvo.

Osobito je važno to što o Hrvatskoj govore i kritički i neovisno i bez ustezanja. Uspješnost, ugled, domoljublje i intelektualna neovisnost daje im pravo na kritički sud i o državnoj politici, crkvenom ponašanju i društvenim vrijednostima.

Javna je pojava Bobana i Pavune u ovo krizno vrijeme, pa i vrijeme intelektualne krize, još i važnija, jer daje nade. Jer se (i) po njima vidi da Hrvatska ima i sposobnih, i uglednih i uspješnih pojedinaca, koji su i svjetski ljudi i domoljubi, koji su intelektualno samosvojni, a nacionalno odgovorni, koji nisu anacionalni intelektualci na daljinski upravljač.