Još od Los Angelesa 1984. i zlata Vlade Lisjaka čekamo novog hrvatskog hrvača na olimpijskom postolju. Nakon što Stipe Damjanović (1992.) i braća Žugaj (2012.) nisu bili konkurentni, medalji se najviše približio 27-godišnji član zagrebačkog Metalca Božo Starčević.
Štoviše, nakon sjajna prvog kola u kojem je eliminirao trostrukog svjetskog prvaka, a potom i Amerikanca, Božo je imao dvije borbe za medalju, ali je obje izgubio jer se borio protiv dvojice olimpijskih pobjednika iz Londona 2012. godine.
Zadovoljan sam plasmanom
Onu polufinalnu protiv kasnijeg pobjednika Rusa Vlasova izgubio je Božo s 3:6 uz dvojbenu sudačku odluku za koju je rekao:
– Nisu mi priznali čisti tuš pa sam poslije te borbe dosta dugo razmišljao kako je to moguće. Kopkalo me to.
Možda je baš to utjecalo da ne uspije osvojiti broncu u borbi s bivšim olimpijskim pobjednikom Kimom (4:6).
– U polufinalu nisam mogao dati više, u borbi za 3. mjesto možda jesam, no sveukupno ne mogu biti nezadovoljan petim mjestom među 21 natjecateljem. Ovo je samo još jedan znak da pripadam šestorici najboljih hrvača na svijetu u svojoj kategoriji.
Suglasan je s tim i izbornik Davor Lukić.
– Otkako sam ja izbornik, ove dvije i pol godine, ovo je već treći put da nam sudački lobiji kroje sudbinu, a da toga nije bilo, imali bismo u Rio de Janeiru još dvojicu hrvača. Boži nisu priznali čisti tuš, a kada sam ja protestirao, nisu dozvolili čak niti videopregled. Štoviše, toliko sam energično protestirao da su me trebali isključiti, ali nisu. Samo su mi govorili da odbijem.
Srećom, Božo je tu nepravdu stoički podnio pa već razmišlja o Europskom prvenstvu u Beogradu 2017. godine. I o tome hoće li i dalje nastupati u Bundesligi ili neće.
Moraš imati dozu mazohizma
– Za naš sport to je dobra zarada, ja sam u klubu najbolje plaćen i dobivam kao da sam svjetski prvak, 1500 eura za pobjedu, no moram za svaku borbu skidati po 6 do 7 kilograma i to me opterećuje psihički, a opterećuje i moje bubrege. Nije to zdravo često činiti. Uostalom, zbog tih 100 tisuća kuna godišnje ja stalno moram gladovati. Barem sam se petnaest puta posvadio sa ženom nasmrt zato što sam gladan, a i pred zadnje skidanje sanjaš da umireš. Probudiš se po noći, naglo hvataš zrak i umireš. Nije to baš isplativo pa ću se okrenuti teretani i klubu koji držim s bratom.
Koliko je teško posvetiti se ovako mukotrpnom sportu u kojem nema egzistencijalnog prosperiteta?
– Za to treba biti predodređen, a potrebno je i biti odgajan u duhu reda, rada i discipline pa je meni moj otac savjetovao jedino “rad i krv”. Kažem prijateljima koji se time nikad nisu bavili da je to lijep sport, s čime se i oni slože kad probaju, no sutradan shvate koliko je to mukotrpno. Bole te mišići, glava, sav si nažuljan. Moraš imati u sebi i dozu mazohizma jer bolan je to sport.
Osim što je “mazohist”, Božo je i prilično opušten borac.
– Možda ljudi misle da ja to shvaćam neozbiljno, no čim sam izašao s borilišta, ja sam bio svjestan što se dogodilo, što sam mogao, što nisam. Opušteno sam ušao u borbu jer sa živciranjem ionako ništa ne možeš promijeniti, može ti samo činiti štetu.