Najveća zvijezda jučerašnjeg službenog ispraćaja hrvatskih sportaša na Ljetne olimpijske igre u Riju bila je jedna bivša sportašica iz jednog zimskog sporta. Malo je onih olimpijaca koji jučer nisu željeli slikati se s Janicom Kostelić, doministricom sporta, a jučer su u hotelu Panorama bili naši najbolji rukometaši, vaterpolisti, jedriličari, strijelci, plivači, stolnotenisači...
Osim što im je neka vrsta “političke šefice”, Janica je mnogima i uzor jer njene četiri zlatne olimpijske medalje i pet naslova svjetske prvakinje i za mnoge naše sportske velikane ostat će samo san. Zbog te pažnje Janica je bila sretna.
– Lijepo je to doživjeti jer je od sportaša, a oni su ti koji najbolje znaju cijeniti koliko je teško uspjeti i sve što je uloženo za neki uspjeh. Oni najbolje poznaju problematiku uspjeha i neuspjeha – kazala je Janica priznavši sljedeće:
– U jednom sam trenutku poželjela biti s druge strane, među sportašima. Bilo mi je neobično ovako, da smo razdijeljeni na sportaše i obične ljude, a ja sam bila među tim normalnim ljudima.
U Riju kao veliki navijač
U Riju će i Janica biti među hrvatskim sportašima.
– U Riju ću biti od 3. do 14. kolovoza, a namjera mi je otići na što više natjecanja naših sportaša. Bit ću u hotelu izvan olimpijskog sela, ali ću se sa sportašima često viđati.
Neovisno o nastupima naših, ima Janica i nekih svojih želja. Nešto što nikako ne bi htjela propustiti.
– Želim gledati gimnastiku, to je fascinantan sport. Imali smo ga u sklopu naših treninga, to mi je uvijek bilo ekstremno teško i zato gimnastičari na mene ostavljaju snažan dojam. I atletiku bih, dakako, voljela gledati. Recimo, finalnu utrku na 100 metara.
Naša najveća sportašica svih vremena nada se da će za svog boravka u Riju čuti hrvatsku himnu.
– Ako si sportaš, slušati svoju himnu na Olimpijskim igrama sebi u čast nešto je emotivno najjače što sportaš u karijeri može osjetiti. I ne samo kada slušaš zbog svog dometa, nego i za domet kolega sportaša.
Ako se ne varamo, jedinu suzu radosnicu na velikim natjecanjima pustila je na prvu Ivičinu olimpijsku medalju.
– Nadam se da ću koju pustiti i u Riju. Ja osobno puno emotivnije doživljavam tuđe nastupe i uspjehe nego svoje. Uvijek je stresnije i emotivnije kada si navijač nego onaj koji nastupa jer ti silno želiš da on napravi nešto drugačije i bolje, a zapravo ne možeš na to utjecati. Puno je teže proživljavati momente onih za koje navijaš nego vlastite.
Janica je na Olimpijskim igrama nastupila tri puta (Nagano, Salt Lake City, Torino). U čemu je najviše uživala osim u svojim medaljama.
– U upoznavanju drugih sportaša i drugih kultura, ali i u sveopćem pozitivnom ozračju. Svaki nastup na sportskom terenu za mene je bio injekcija sreće i bezbrižnosti.
Što veći favorit, veći pritisak
Na Igre u Torinu 2006. Janica je došla kao velika favoritkinja za zlato, s istim statusom s kojim će na ovim Igrama nastupiti Sandra Perković i braća Sinković. Je li to ogroman teret?
– Sve ovisi kako si posložiš u glavi. Jasno je da pred velika natjecanja tenzije rastu, taj pritisak sa strane, jer se od tebe puno očekuje, no ja sam se uvjeravala da su to utrke kao i svaka druga. Evidentno jest da su Sandra i Sinkovići najveći favoriti za odličje, no ne treba im to stavljati stalno pred nos, ne treba ih o tome stalno propitivati. Svakom vrapcu na grani jasno je da se od njih očekuje medalja, no vi nikad ne znate što se može dogoditi.
Kojekakvi svjetski “vračevi” predviđaju nam i do 10 medalja. Kakva je Janičina prognoza za hrvatske sportaše.
– Prognozirati medalje nezahvalno je kao i prognozirati vrijeme. Najvažnije je da ostanu zdravi jer samo takvima će im se pružiti nova prilika.
Janica je bila jedini sportski dužnosnik koji je došao u Torino bodriti hrvatske košarkaše, ispraćene s popriličnom skepsom.
– Ljudi vjeruju samo u one koji su u posljednje vrijeme uspješni, a ne u one kojima ne ide ili su tek na putu k uspjehu. Baš sam zato i otišla na prve dvije utakmice kvalifikacijskog turnira u Torinu. Svi dolaze navijati na kraju kada se igraju polufinala i finala, kada je puno toga već odrađeno i postignuto, a u početku sportašima rijetko tko pruža podršku. A ja vrlo dobro znam koliko je težak početak svakog natjecanja, kada su svi još nesigurni i kada im je podrška potrebnija. I zato sam ja došla na početak turnira.
U okruženju košarkaša, kaže, osjećala se odlično:
– U kolektivnom sportu jako je važno biti obitelj, a ja sam osjetila da oni to imaju. Da podržavaju jedni druge, da nisu jalni. Među njima se baš osjećala pozitiva – kazala je Janica poželjevši košarkašima još jednu takvu epizodu.