Godinama je šetala oko zgrade na Žnjanu dok su trajala Blankina finala, rijetko koje je pogledala. To je bio način mame Venere, ona je tako proživljavala... Pas i ona u šetnji, a Blanka bi osvajala medalje.
– Više nema psa, ovaj put sam sve odgledala. Dobro, nisam sve, malo sam odlazila u sobu, ali recimo da sam sve gledala. Malo me od nervoze bolio trbuh, ali kako je natjecanje odmicalo, bila sam sve mirnija – govorila nam je u rano nedjeljno jutro neispavana Venera Vlašić.
Prolom veselja u kvartu
U stanu Vlašićevih, kad god je Blanka u finalnom pohodu, okupi se gotovo ista ekipa. To je posebna tradicija, vrata stana su otvorena. Ovaj finale čekao se s brigom, ali onda se u gluho doba noći Žnjanom prolomio uzvik oduševljenja.
– Bili su tu Lukini (Blankin najmlađi brat, nap.a) i Marinovi (Blankin najstariji brat, nap.a.) prijatelji, susjedi, bila je to ona standardna ekipa koja se uvijek skupi. Slavili smo, kako ne bismo, presretni i prezadovoljni – kaže nam Venera Vlašić.
Nije trebalo čekati podne i nazvati je sa strahom da još spava nakon slavljeničke noći. Mogla je mama Venera snivati slatke snove, Blanka je još jednom pokazala svu veličinu, ali ništa od sna. Adrenalin je radio dugo nakon bronce...
– Nisam ni oka sklopila, pokušala sam zaspati sat vremena, ali san nije dolazio na oči. Čula sam se s Blankom nedugo nakon što je osvojila medalju, plakala je od boli, ali sada je sve to iza nas. Otišla je u Rio de Janeiro bez nekih imperativa, nismo znali što je uopće može čekati, ali sada smo presretni i prezadovoljni – kazala je Venera.
Nije joj bilo lako gledati skokove, na Blankinu licu vidjela se bol, patnja, ali svaki put kad bi se pojavila na skakalištu iz očiju je izvirala odlučnost.
– Tako vam je to kod nas, ova medalja je baš zbog svih okolnosti koje su pratile Blanku baš pravo čudo. Borila se s boli, s protivnicima, s centimetrima i popela se na postolje – kaže mama Vlašić.
Blanka je naciju toliko puta razveselila, toliko puta je osvajala medalje... Petnaest godina to traje. Ponosnu mamu nismo željeli staviti u situaciju da bira svoj najdraži trenutak, ali ovaj Rio zauvijek će ostati u sjećanju.
Otišla je u zavjetrini, bez neke velike nade, tek bi se od rijetkih čulo “može Blanka do medalje”, ali to su bile riječi izrečene više iz poštovanja prema njoj. Malo je bilo onih koji su stvarno vjerovali u Blankinu olimpijsku medalju.
Napravila je čudo
– Svaka medalja ima ono svoje nešto. Za ovu iz Rija ne mogu reći da mi je najdraža, ali ova bronca je za mene njena najposebnija medalja. U nju je uloženo toliko borbe i srca da je baš posebna – rekla je Venera.
A srednji brat Nikola, jedan od najtalentiranijih hrvatskih nogometaša, dok je sestra skakala u Riju, bio je u karanteni s Hajdukom i iščekivao dvoboj s Rijekom. Uz odobrenje trenera Marijana Pušnika i Nikola je odgledao ono što je njegova sestra napravila. Javio se poslije jutarnjeg istezanja pred utakmicu s Rijekom.
– Ponosan sam na nju, baš kao i cijela naša obitelj i cijela Hrvatska. Presretan sam, svaka joj čast za ovo što je napravila uz takve bolove. Kad netko na takav način, praktički se natjecala s jednom nogom, osvoji olimpijsku medalju, onda je apsolutni pobjednik. A Blanka je baš to. Nema dvojbi, napravila je pravo čudo – kazao je Nikola.
>>Blanka se vratila: Hvala svima na molitvama, ova medalja je vaša!
Blanka iskrene čestitke za osvojenu medalju....A sad se malo odmori i zavidaj rane...Biće još medalja, glavu gore.