Posljednjih osam godina na Olimpijskim igrama Michael Phelps (31) iz bazena je izlazio samo s medaljama. Da, najtrofejniji olimpijac u povijesti okitio se s čak 18 zlatnih, dvije srebrne i dvije brončane medalje. Najbolji od najboljih, uvijek je plivao najbrže. Voda je bila njegov teritorij, ali koliko god da je volio plivanje i gledati ostale s vrha najviše stepenice postolja, toliko je volio i pogledati u dno čaše. U jesen 2014. godine ljubav prema alkoholu nadjačala je onu prema vodi. Phelps je vozio u pijanom stanju brzinom dvostruko većom od dopuštene, uzrokovao prometnu nesreću i zaradio suspenziju Američke plivačke federacije na šest mjeseci. Tada je olimpijski bog odlučio stati na loptu, obuzdati demone i otići na rehabilitaciju. U intervjuu za The Daily Telegraph govorio je o svojoj ovisnosti i potrazi za samim sobom.
– Očito je bilo dosta stvari koje sam trebao popraviti, oboriti, kako bih mogao krenuti dalje. Izlazeći od tamo gdje sam bio, htio sam biti sposoban osvrnuti se nazad i reći da sam se riješio svega što sam taložio toliko dugo.
Jedna od emocija koju je Phelps potisnuo bila je i nedostatak očinske figure u životu. Michaelovi roditelji rastali su se kada je on imao devet godina, majka Debbie bila je uz njega, ali od tada je izgubio kontakt s ocem Fredom kojeg je, nakon četiri tjedna intenzivnog liječenja u klinici u Arizoni, ponovno susreo.
– Povezati se s ocem za mene je bilo savršeno, nešto što sam oduvijek želio jer tu vezu nikad nisam imao. Sada komuniciramo i razgovaramo na tjednoj bazi. To je odlično za moju ženu Nicole i mene. Samo to sam želio.
Bio sam umoran od treninga
Uza sve probleme s alkoholizmom, uhvaćen je i kako puši marihuanu. Buntovniku koji je od problema bježao na krivi način rehabilitacija je dobrodošla, a njezinih prednosti i sam je svjestan.
– Prilično mi je čudno koliko promjena vidim otkako ne pijem. Već je prošla godina i pol od tada i vidim kompletnu promjenu u svom tijelu i u tome kako se osjećam iz dana u dan. Imam potpuno čistu glavu i mogu reći da je lijepo probuditi se bez glavobolje. Sve te male stvari posložile su se i zapravo sam sretan svaki dan i sposoban sam biti produktivan. To je nešto na što sam ponosan. Kada se jednom umirovim, moći ću reći da je to nešto što mi je uistinu pomoglo – kaže Phelps koji je kraj svoje karijere najavio nakon Olimpijskih igara u Londonu, ali je odlučio da je to ipak prerano za povući se iz profesionalnog plivanja. Olimpijske igre u Riju bit će njegove pete i posljednje. Debitirao je 2000. u Sydneyu, kada je imao 15 godina. Četiri ljeta poslije u Ateni je započeo žetvu.
– Nakon Londona, nisam više želio imati nikakve veze sa sportom. Bilo mi ga je dosta, bio sam umoran od svih tih treninga i htio sam krenuti dalje. I tada, nešto više od osam mjeseci poslije, jednostavno sam odlučio skočiti nazad u bazen. Pomislio sam, samo ću malo prskati uokolo i vidjeti što će se dogoditi, ali shvatio sam da sam počeo uživati u tome što sam bio ponovno u vodi. Pomislio sam, zašto ne? Zašto ne pokušati ponovno? Nisam bio toliko star, to je bila moja posljednja prilika. Plus, želio sam to napraviti na način na koji sam to trebao napraviti 2012. i ne želim poslije imati ono pitanje “što da sam...”?
U njemu je još uvijek bilo poriva za natjecanjima, tada je imao 27 godina, ali sada... Sada, četiri godine poslije, odredio je konačni datum mirovine. Nakon što završi posljednju utrku u Rio de Janeiru, Phelps će i definitivno staviti točku na kraj rečenice svoje karijere.
S 31 godinom života na leđima i šesnaest olimpijskih u nogama, želi više vremena provoditi sa suprugom i sinom Boomerom, rođenim u svibnju.
– Naše prvo dijete ima priliku vidjeti moju posljednju utrku. To je nešto zbog čega sam posebno uzbuđen i napravit ću mnogo fotografija kako bih ih mogao podijeliti s njim kada odraste.
Michael se sada posvećuje novoj fazi života, važnijoj i od plivačke, onoj očinskoj. Nakon svih tretmana na rehabilitaciji govorio je iskreno, što je rijetko prije radio.
– Posljednjih nekoliko godina, počeo sam to cijeniti na pravi način. Prije sam odlazio s jednog mitinga na drugi, s jednog događaja na drugi, s jedne medalje na drugu, s jednog rekorda na drugi. Sve je to bilo maglovito, ali kada sam pogledao u medalje, razmišljao sam “vau, to je prilično super”. Mogao sam se sjetiti svakog trenutka na postolju. Mogao sam u mislima vidjeti svoju reakciju, svoj izraz lica. Na primjer, u Ateni 2004. godine, nakon što sam završio na trećem mjestu u disciplini 200 metara slobodno. To je bio prvi put da sam bio ponosan na ono što sam napravio.Rijetki su oni koji su toliko samokritični kao Phelps. Kada je 2008. godine oborio rekord na 200 metara dupin, još uvijek nije bio zadovoljan sa svojim nastupom na tehničkoj razini, no nakon svega što je prošao, u Riju gdje se kvalificirao za tri discipline, stav će mu biti znatno drukčiji.
I za Spitza je najveći
– Koliko god mogu pogledati u prošlost, jednom kada ovo ljeto završi i kada budem znao da sam napravio sve što sam mogao da se pripremim, bit ću sretan. Nije bitno ne osvojim li niti jednu jedinu medalju. Želim znati da sam napravio sve što se moglo. Ako odem u Rio i ne dođem do finala, da, vjerojatno neću biti presretan, ali ako je to sve što imam, bit ću spreman to i prihvatiti.
Phelps je svojim talentom standarde postavio visoko i zna kako neke njegove brojke i rezultati neće biti dotaknuti. Kada je zasjenio rekord Marka Spitza, koji je na Igrama 1972. godine u Münchenu osvojio sedam zlatnih medalja, Spitz ga je označio kao najvećeg plivača koji je hodao planetom. U Pekingu mu je malo nedostajalo da dopliva do magične brojke devet, ali sa svime što je napravio u životu, a sada rehabilitiran i spreman za skok u nove vode Michael Phelps kaže:
– Jednostavno, sada živim slobodnije i sretnije. Ne osjećam se kao da okolo nosim neki teret. Što god da nosim u sebi, sposoban sam to i iznijeti van. Počinjem iznova.
Najveći plivač svih vremena, najuspješniji olimpijac u povijesti Igara, i jedan od nekolicine apsolutno najvećih sportaša u povijesti, potpuno bez obzira što će napraviti u Riju. On je već odavno postavio nedohvatljive dosege. Teško je i nezahvalno prognozirati, ali najvjerojatnije je da njegove olimpijske uspjehe nikada nitko neće nadmašiti.