Kosovo je u transu jer je u Riju sićušna džudašica iz Peći napravila divovski posao. Majlinda Kelmendi (52 kg) pokorila je konkurenciju i osvojila prvo olimpijsko zlato u vrlo mladoj povijesti kosovske neovisnosti te učinila za svoju zemlju isto što i hrvatski košarkaši 1992. na Igrama u Barceloni.
Skrenula je pozornost svijeta na Kosovo na najljepši mogući način. Primorala je novinare najvećih svjetskih medijskih kuća da se natječu tko će objaviti ljepšu priču o njoj i zemlji iz koje dolazi.
A njezina priča doista je priča o nevjerojatnoj upornosti kojom je mladeži u svojoj zemlji poručila da nijedan san nije neostvariv ako se u njega duboko vjeruje. Zato je u svom šampionskom slavlju kazala i ovo:
Pripremala se u Poreču
– Sretna sam što će ljudi preko mene bolje upoznati moju zemlju, ali i što će klinci početi vjerovati da olimpijski pobjednik možeš biti i iz male i siromašne zemlje.
A Majlinda je u to počela vjerovati još kao kikićka od osam godina kada je na nekom međunarodnom dječjem natjecanju u Sarajevu, u kategoriji s tri sudionice, osvojila broncu.
– Jako sam se lijepo osjećala na postolju i željela sam to ponovo doživjeti.
Nakon nekoliko stotina postolja postala je heroina svoje nacije, nekakva kosovska Ivana Orleanska, samo što je njezin mač njezina džudaška vještina.
Jedna od Majlindinih odskočnih dasaka su i hrvatski tatamiji jer je kao djevojčica često dolazila na naše turnire, uključujući i Europski kadetski kup održan u Zagrebu. Uostalom, baš za ove igre spremala se i u Poreču u Olimpijskom kampu.
Da je na putu velike sportske slave, moglo se konstatirati već kada je s 18 godina postala svjetska juniorska prvakinja, što je potvrdila i s po dva naslova svjetske i europske seniorske prvakinje. S takvim sportskim statusom u Rio je došla po zlato zbog kojeg je propustila prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u Astani jer je otišla na preventivnu operaciju koljena.
– Nisam htjela boriti se u stanju u kakvom sam mogla izgubiti od nekoga tko nije bolji od mene.
Skromna i zahvalna kakva jest, Majlinda nikad neće prestati isticati koliko je za sve zaslužan njen trener Driton “Toni” Kuka, koji je uskliknuo:
Bila je deveta u Londonu
– Svijet sada za nas zna i, da sutra umrem, ne bi mi bilo žao.
Kuka je i vodio Majlindinu karijeru pa je pristao da se na Olimpijskim igrama u Londonu ona bori pod albanskom zastavom (bila je deveta), ali je svojoj štićenici tada savjetovao da ne potpisuje ugovor koji će je doživotno vezati za reprezentaciju prijateljske im Albanije.
U Sloveniji mu je pak nuđeno stalno radno mjesto džudaškog trenera, ali samo ako sa sobom dovede Majlindu, a javile su se i bogate arapske zemlje s ponudama koje bi Majlindu učinile plaćenom poput elitnih bogataša. No on i njegova štićenica ni na to nisu pristali vjerujući da će jednog dana i Kosovo dobiti svoje mjesto pod suncem, što se na koncu i dogodilo.
A uz to će Majlinda dobiti i svoju financijsku zadovoljštinu – nagradu od 100 tisuća eura – što je, dakako, još uvijek “džeparac” u odnosu na ono što je mogla dobiti da nastupa pod zastavom neke arapske zemlje. To što je Majlinda postigla u Riju ne sviđa se predstavnicima samo jedne zemlje sudionice Igara, a to je susjedna Srbija.
Ona i dalje ne priznaje kosovsku neovisnost, ne prihvaća to što se Kosovo otrgnulo iz njezinih granica. Njeni sportaši čak su dobili naputak da mogu napustiti postolje ako se na njemu nađu s predstavnikom Kosova.
ako su siromašni u prednosti onda komšije neprikosnoveni