Jedna od olimpijskih priča koja će vas potaknuti da se dobro osjećate svakako je ona o olimpijskoj izbjegličkoj reprezentaciji koju čini pet sportaša iz Južnog Sudana, po dvoje iz Sirije i Konga te jedan iz Etiopije. A baš zahvaljujući svima njima koji su bili prisiljeni nastupati pod olimpijskom zastavom, Olimpijske igre u Riju bit će više pamćene nego po virusu Zika.
Ozbiljna selekcija
U savršenom svijetu za reprezentacijom izbjeglica ne bi bilo ni potrebe, no u ovo doba suludih ratova i terorizma izbjeglički olimpijski tim postao je novim alatom Međunarodnog olimpijskog odbora za oživotvorenje olimpijskog ideala. A on glasi, jednostavno rečeno, da nije važno samo sudjelovati već i da je važno širiti dobre vibracije na platformi najvećeg festivala ljudskog roda.
Potaknut činjenicom da je u svijetu oko 60 milijuna ljudi koji su morali napustiti svoj dom, još prije dvije godine predsjednik MOO-a Thomas Bach obratio se jednom od čelnika UNHCR-a zamolivši ga da provjeri ima li u izbjegličkim kampovima ozbiljnih sportaša čije su karijere višom silom bile u tom trenutku prekinute. Pitanje je imalo smisla jer po podacima tog istog UNHCR-a iz 2013. gotovo 50 posto izbjegličke populacije bila su mladež i djeca mlađa od 18 godina.
Na MOO-ov upit UNHCR je odgovorio listom od 121 sportaša u izbjegličkim kampovima, a već krajem 2014. ta je lista prepolovljena. Na koncu je svedena na 10 sportaša koji upravo nastupaju na Olimpijskim igrama u Riju, što ih čini barem malo sretnima kada im već sreća u životu nije bila naklonjena.
Kako je selekcijski proces bio ozbiljan posao, MOO je angažirao Teglu Loroupe, bivšu kenijsku atletičarku, da organizira natjecanja izbjeglica kako bi se prepoznali najtalentiraniji. Loroupe je organizirala utrke na 10 kilometara u dva najveća izbjeglička kampa na svijetu locirana u Keniji, u Dadaabu i Kakumi, u kojima je više od pola milijuna ljudi, i tako dobila popis 30 atletičara s kojima se isplati raditi.
Do tog trenutka njeni izabranici živjeli su u kolibama od blata i nisu jeli hranu za koju se može reći da je odgovarajuća za sportski trening. Osim toga, spavali su s ostatkom obitelji u jednosobnim pojatama sa slamnatim krovom i to nisu bili uvjeti iz kojih se može sportski napredovati.
Zbog toga su najbolji među njima povučeni u program vrijedan dva milijuna USD koji financiraju nacionalni olimpijski odbori zemalja članica MOO-a.
Među prvima koji su bili prepoznati kao ozbiljni sportaši bila je 17-godišnja sirijska plivačica Yusra Mardini koja je iz Turske u Grčku prešla na gumenjaku, plivajući i vukući čamac nakon što je motor zablokirao.
– Kad je nakon trideset minuta vožnje motor našeg čamca zablokirao, s još troje ljudi od nas ukupno 20 ja sam skočila u vodu i počela vući čamac prema obali što je potrajalo tri sata. Nas četvero jedini smo znali plivati – kazala je djevojka koja sada živi u Berlinu i koja je nastupila u plivanju na 100 metara dupinovim stilom. Iz Sirije je morao bježati još jedan plivač, Rami Anis, koji se sklonio u Belgiju, a prije toga proveo je neko vrijeme u Turskoj. Svoj Alep napustio je 2011. kada su otmice i bombardiranja postajali sve češći.
– Kad mi je obitelj rekla da s bratom odem u Istanbul, nisam mislio da se neću vratiti kući. Uzeo sam torbu, dvije jakne, dvije majice i dvoje hlače. Mislio sam da ću u Turskoj biti nekoliko mjeseci – kaže Anis. Njegov Alep postao je slika horora sirijskog rata pa je nastavio trenirati plivanje u istanbulskom klubu Galatasarayu. Kad je shvatio da tursko državljanstvo ipak neće dobiti, odlučio je prebjeći u Grčku, to je učinio na gumenjaku. Na koncu je dospio u Belgiju gdje danas ima izvrsne uvjete za vrhunski trening.
Bježali da ostanu živi
Svaka od ovih 10 izbjegličkih priča je dirljiva, pa tako i ona Jamesa Nyanga Chiengjieka, koji je još s 13 godina pobjegao iz Južnog Sudana kako bi izbjegao da ga otmu odmetnici koji su novačili dječake vojnike. Nakon puta od nekoliko tisuća kilometara James se skrasio u Keniji, u izbjegličkom kampu Kakuma, gdje je i zavolio trčanje koje će ga odvesti na Olimpijske igre (400 metara). Jedan od “izgubljenih dječaka Sudana” jest i Yiech Pur Biel koji će, nakon što je deset godina života proveo u izbjegličkom kampu, nastupiti na Olimpijskim igrama u utrci na 800 metara. U olimpijskoj izbjegličkoj reprezentaciji još je i kongoanski džudaš Popole Misenga, koji danas živi u Brazilu i koji za sobom ima tešku životnu priču. Naime, još kao šestogodišnjak svjedočio je ubojstvu vlastite majke nakon čega je, glavom bez obzira, pobjegao u prašumu i spasio živu glavu.
Među izbjeglicama olimpijcima trebala je biti i iranska tekvondašica Raheleh Asemani, no ona je, srećom, u međuvremenu dobila belgijsko državljanstvo, a u Riju će se boriti u kategoriji s Anom Zaninović.
>>Ovo će naljutiti Amerikance: Plivačima Lochteu i Feigenu zabranili napuštanje Brazila
>>Zlatko Saračević: Bili smo ekipa fakina, ali Kljun je bio veći fakin od svih nas