Od svih olimpijskih objekata u Riju olimpijski stadion smješten je u dijelu grada u kojem baš nije poželjno sam se šetati, i to još po mraku. To je dio grada u kojem su glavni u kvartu navijači Botafoga. Ovdje nećete vidjeti, kao u ostalim dijelovima grada, djecu i muškarce u crveno-crnom dresu Flamenga. Ovdje se nosi samo crno-bijela kombinacija. No shvativši da vojska, dobro naoružana, čuva svaku ulicu oko stadiona, odlučio sam malo protegnuti noge i vidjeti kakav je život u kvartu. I iznenadio se.
Kada su skužili da će se za vrijeme Igara ovdje nešto događati i da će, kako bi Blanka Vlašić rekla, biti puno šušura, svaka druga kuća otvorila je biznis. U većini dvorišta peče se roštilj – kobasice i ražnjići. Čovjek bi pomislio da je na Jarunu. Mirisi koji dolaze s roštilja uopće nisu loši. Dapače, mame te da dođeš i kupiš jednu kobasicu na štapu, i to za samo deset kuna.
A kruh?
– Nema. Samo roštilj – govori jedan od rijetkih koji zna dvije riječi engleskog.
Oni koji se ne bave roštiljem prodaju slastice, piće, a neki su otvorili i prave male dućane. Zanimljiva je bila situacija gdje je netko otvorio ulazna vrata kuće i stavio hladnjak s pićem koje prodaje onako usput. Čak su neki stranci došli na vrata, ali osim upaljenog televizora i malog psića, nikog nije bilo da ih usluži. Tko zna kamo su gazda ili gazdarica otišli i ostavili prazan dućan. Čak i omaleni psić nije lajao. I tako Brazilci koriste trenutak Olimpijskih igara kako bi na brzinu došli do neke zarade.
Nekoliko ulica dalje konačno pravi Brazil. Uz zvukove bubnjeva dvije ljepotice zaplesale su sambu. Okupili se ljudi, slušaju i uživaju. Neki uživaju u ritmovima bubnjeva, neki u oblinama plesačica. Bubnjari fino udaraju. Kako i ne bi kada su se dobro izučili na nogometnim utakmicama. Njihovi bubnjevi imaju logo Botafoga.
– Eh, nikako da se vrate vremena kada smo bili prvaci Brazila. Bilo je to prije 21 godinu. Iskreno, nemamo sada momčad za naslov. Ali imamo barem reprezentativnog vratara Jeffersona koji je kapetan momčadi. Sreća da nije bio prvi vratar na Svjetskom prvenstvu 2014. godine jer se ne bi smio mjesecima pojaviti u kvartu kao Julio Cezar koji je primio sedam pogodaka od Nijemaca u polufinalu – raspričao se jedan od bubnjara.
Možda se Botafogo trenutačno ne može pohvaliti poznatim igračima, ali tu su nekad igrala najveća imena brazilskog nogometa.
– Istina, za nas su igrali Didi i Garnicha – istaknuo je.
A koji je najpopularniji klub u Riju?
– Botafogo... Šalim se. Moram biti objektivan i reći da je to Flamengo. To je klub koji je najbogatiji u Brazilu i drugi najbogatiji u Južnoj Americi. To je klub koji ima 39 milijuna navijača. I imali su u svojim redovima velikog Zica. To je jedini brazilski igrač koji ima svoj spomenik na Maracani. Čak ni Pele nema spomenik na tom kultnom stadionu – istaknuo je naš sugovornik.
Znači, kada vam dođe Flamengo u goste, onda je ovdje praznik nogometa.
– Da, ali ne dolazi baš često jer mi igramo u Seriji B. Nego, znate li koji je najveći brazilski derbi?
Nemam pojma, rekao sam.
– Fla-Flu – odgovorio mi je bubnjar.
To je skraćenica od Flamengo-Fluminense. Ti derbiji igraju se od 1912. godine – podučio me malo.
Sad sam ja na štihu pa ga upitah – a jeste li čuli za najveći hrvatski derbi između Dinama i Hajduka?
– Ha-ha. Ne. Nemam pojma za te klubove. Znam samo za europske derbije između Barcelone i Reala, ili dvaju Manchestera, te Intera i Juventusa – nije se dao smesti.
A Eduardo? Jeste čuli za njega? Rođen je tu u Riju, igrao je u Arsenalu, za reprezentaciju Hrvatske...
– Nikad čuo. Tko bi znao sve te igrače koji odlaze mladi u Europu.
Ali igrao je jednu sezonu, ne tako davno, tu u Flamengu?
– Nisam navijač Flamenga, mene taj klub uopće ne zanima. I zbog svega toga nemam potrebe znati njihove igrače. A sad oprostite, idem malo udarati u bubanj – rekao je i uhvatio se palica.
>> Hrvatska potopila i Crnu Goru, sada slijedi borba za zlato!
Šta ih ne priupita koliko dobiju para od zamp-a, ništa a, pa njihova glazba se sluša kod nas i mi to redovno plaćamo, kako je to moguće....