– Trebam tvoje tenisice, daj mi ih, stvarno ih trebam, govorio je Magicu Johnsonu njegov čuvar David Diaz tijekom finala američkih kvalifikacija za OI u Barceloni 1992. protiv Venezuele. I upravo te riječi mogu ukratko opisati ono što je predstavljao jedini istinski Dream Team u povijesti.
Iako su doživljavani kao bića s drugog planeta, to su bili prije svega sportaši, vrhunski, radišni. Podosta bolji od konkurencije, ali svejedno ljudi. I vodio ih je Magic Johnson, a sve što je odlučio slušao je bez pogovora i Michael Jordan, pa i Larry Bird.
– Ne, JA stvarno trebam te tenisice – rekao je Magic nesretnom Diazu tijekom utakmice uz prepoznatljiv osmijeh. Naravno, poslije mu ih je dao. Kao što su i svi ostali davali autograme, majice, dresove, čarape, znojnike... Ne bilo kome, protivnicima!
– Njih su više zanimali autogrami i fotografije nego utakmica. Nismo to očekivali i to nas je samo učvrstilo u stavu da su NBA igrači na Igrama pogreška – govorio je tada David Stern, prvi čovjek najjače košarkaške lige na svijetu.
Ipak, kad je gledao Dražena Petrovića i Tonija Kukoča kako igraju, a potom godinama promatrao svu silu talenata koji su stizali sa svih strana svijeta u NBA, ublažio je retoriku.
Charles šetao sam Barcelonom
– Bez tog nastupa ne bismo imali Dirka Nowitzkog, Tonyja Parkera, Manua Ginóbilija, braću Gasol...
I dok je njemu sve to bila pogreška, igračima nije. Stvarno su se žestoko borili da bi izborili mjesto u momčadi pa ne čudi što je bilo kontroverzi. Primjerice, Isaiah Thomas otpao je jer su mu svi okrenuli leđa. Glasine su isprva bile da je Jordan postavio ultimatum “ili on ili ja”, ali Magic je poslije pojasnio da si je Thomas zatvorio vrata svojim ponašanjem.
Amerikanci su bili i više nego uvjerljivi u kvalifikacijama ali i na Igrama, koje su osvojili pobjedom protiv Hrvatske (117-85). Niža razlika nego u skupini (103-70).
– Pippen i Jordan su se prije prve utakmice svađali tko će čuvati Kukoča. Željeli su mu pokazati kamo dolazi i na što mora biti spreman – prisjetio se Barkley.
Inače, on je bio jedini u toj momčadi koji se nije libio napuštati hotel i šetati ulicama Barcelone. Svi ostali tražili su mir i time postavili jednu neugodnu tradiciju. Nisu boravili u olimpijskom selu, već u hotelima ili na brodovima, praćeni velikim osiguranjem.
– Volio sam kako nas vole i nije mi smetalo šetati se sam ulicama, dijeliti autograme, popričati s ljudima – kazao je Charles Barkley.
Dream Team bio je poseban i nijedan poslije više nije mogao nositi to ime a da nije naišao na kritike. Čak i onaj iz 1996., koji je imao u momčadi petoricu iz originalne postave – Pippena, Barkleyja, Malonea, Stocktona i Robinsona. Uz njih su igrali O’Neal, Hakeem Olajuwon, Grant Hill, Penny Hardaway, Gary Payton... Iako možda i jača momčad od one četiri godine ranije s ozlijeđenim Birdom i nespremnim Magicom, svejedno se osporava naziv Dream Team.
Zvijezde na brodu
– Jedan je Dream Team. Ostali bi trebali biti samo “američka košarkaška reprezentacija” – napisao je proslavljeni košarkaški novinar Jan Hubbard iz Newsdaya.
Upravo zato ih se sve kritizira što se ponašaju kao primadone. A i zato što sad postoji cijela vojska vrhunskih sportaša i globalnih zvijezda, nisu više košarkaši sami na tronu. Svejedno, nikad u povijesti američki košarkaši nisu boravili u olimpijskom selu, a sad u Riju imaju luksuzan brod sa 196 kabina. To je veće i od broda u kojem su boravili u Ateni 2004. Što im se tad itekako obilo o glavu jer su bili tek brončani.
Ni to nije sve, uslijedio je SP 2006. i nova bronca! Kako su 1988. shvatili da moraju u “vatru” poslati najbolje od najboljih, tako su 2006. shvatili da od te prakse ne smiju odstupati jer svijet ih je dostigao. Upravo zahvaljujući toj Barceloni. Na scenu je zbog toga 2008. stigao “Reedem Team” (hrv., momčad za iskupljenje) i krenuo vraćati staru slavu. Uz LeBrona Jamesa, Kobea Bryanta, Jasona Kidda, Carmela Antonyja i Dwighta Howarda nitko nije imao šanse. Nastavljeno je istom mjerom i 2012. u Londonu, a okosnica momčadi i dalje su bili LeBron, Kobe i Melo.
No, navike su ostale i američki košarkaši ostaju udaljeni od ostatka sportskog svijeta, udaljeni od olimpijskog duha i načela. Dok se ono 1992. moglo shvatiti s obzirom na to da su Jordan, Magic, Bird i društvo ipak bili druga dimenzija, sve poslije itekako je pretjerano i nepotrebno. Cijeli tekst pročitajte u Maxu!