Što će mi nabildani muškarci, gdje su Brazilke u tangama?

Kao klinac volio sam slušati i pjevušiti pjesmu Olivera Dragojevića “Ča će mi Copacabana”. Jasno, u prvi trenutak nisam znao o kojim sve to mjestima Oliver pjeva i da ću ih jednog dana gotovo sve obići, ali mi je pjesmica bila baš onako slušna, za plesnjake na jednoj od brojnih terasa duž jadranske obale. A pjesma kaže: A bija san u Espanji, proša san uz Alžir, bija san na Havaje i u daleki Brazil... Ča će mi Copacabana, Acapulco i Madrid, kad ja iman svoju kalu, kad ja iman svoju malu, tamo je moj cili svit... Ča će Rio de Janeiro, Honolulu il’ Pariz, kad ja iman svoju kalu, kad ja iman svoju malu, tamo je moj cili svit.

A ja sam uvijek želio otići i vidjeti tu čuvenu Copacabanu iz još čuvenije Oliverove pjesme. I eto, pružila se prilika, 32 godine nakon što je ta pjesma osvojila prvu nagradu publike na festivalu u Splitu. Dakle, bio sam u Madridu, Parizu, Španjolskoj, Alžiru. Ostaje da odem još u Honolulu i Acapulco...

Copacabana... Eh, iskreno? Nije to ono što sam znao gledati na slikama ili u nekom filmu. Plaža je ogromna, dugačka četiri kilometra. Bez obzira na to što je trenutačno ovdje zima, čim je upeklo sunce, ljudi su okupirali gotovo svaki djelić plaže. Kako li je tek ovdje ljeti, vjerojatno je ručnik na ručniku. Lijepo je vidjeti brojna igrališta za odbojku na pijesku i nogomet i nije ni čudo što su Brazilci dobri u gotovo svim sportovima na pijesku kad se ovdje loptaju od jutra do mraka. Kupanje nije dolazilo u obzir. Ne zato što je voda prilično hladna, nego jer ogromni valovi, koji dosežu i pet metara visine, ne dopuštaju veće udaljavanje od kopna. Oni hrabriji otišli su čak pedesetak metara, ali još uvijek dovoljno daleko da ih ne poklopi val. 

Pijesak je ugodan za hodanje, pogotovo ako si bos. Ako nisi i k tome još nemaš kupaći na sebi, onda valja biti oprezan jer voda ponekad dođe dosta duboko na plažu. Jasno da nisam pazio pa sam onako mokar hodao ostatak dana. Brazilke u tangama bile su prvo što sam htio vidjeti na Copacabani. Ali neki drugi put. Nijedna. Da, baš nijedna. Ali je zato bilo koliko hoćeš nabildanih depiliranih muškaraca koji su se prešetavali u minijaturnim kupaćim gaćicama. No nismo nešto primijetili da su se djevojke okretale za njima. Ali da su se okretali neki muškarci, to je bilo dobro vidljivo. Hm, možda su oni to zapravo i htjeli...

Uz cijelu obalu prostiru se maleni kafići u kojima se uglavnom pije domaće pivo i razni kokteli. Očekivali smo više zabave, muziku. Ali nije ovo Zrće. Muzika se čula samo sa stadiona gdje se održava olimpijski turnir u odbojci na pijesku. Naravno, tu su i raznorazni “prodavači magle”. Jedni prodaju zviždaljke... Što će kome zviždaljke? Jedan prodavač došao je na originalnu ideju pa prodaje zlatne medalje. Eto, neki se godinama trude i treniraju da bi osvojili olimpijsko zlato, a drugi trebaju samo doći do Copacabane. Kako izgleda medalja? Baš ista kakvu je dobio Josip Glasnović. Samo ova s plaže ima na sebi malo manje zlata. Jedan od uličnih prodavača prodavao je u velikoj košari nekakve slatkiše. Onako na prvu izgledali su mi simpatično. Uzeo sam nešto što je nalikovalo na ušećereni kikiriki. Za nešto što je bilo veličine mog dlana dao sam deset reala (20 kuna, op. a.) i čekao kusur.

– U redu je – kaže prodavač.

– Kako u redu? Pa koliko košta taj mali komadić?

– Pa deset – nije se dao.

– Aha, da sam dao dvadeset, onda bi koštalo dvadeset?

– Ne, vratio bih deset – sa smiješkom je kazao. Mislim si, lukavac jedan. Odem malo dalje i naiđem na njegova kolegu. Ovoga sam puta pitao koliko košta taj jedan mali slatkiš. Dva reala (četiri kune, op. a.). Znao sam da sam još jednom prevaren u Riju. Ali, eto, mogu reći da sam bio na Copacabani, da sam bio na mjestu na kojem je održan najveći muzički koncert na svijetu. Rod Stewart na ovu plažu 1994. godine “dovukao” je tri milijuna ljudi.