U egzotičnom Riju, u kojem je sad kalendarska zima (koja izgleda kao naše proljeće), u idućih 16 dana moglo bi se dogoditi “hrvatsko olimpijsko proljeće”.
Počinju Olimpijske igre na koje se hrvatska ekspedicija zaputila s nikad više kandidata za odličje. I nije ta tvrdnja posljedica naših želja, već utemeljenih prognoza.
Čak i vanjski prognozeri poput specijalizirane agencije Infostrade ili velike izvještajne agencije Associated Pressa, prognoziraju nam više medalja nego u Londonu. A tamo smo ih osvojili šest.
Draganji srebro za stotinku
Prisjetimo se samo kako je, za samostalnu Hrvatsku, sve krenulo s tri medalje. Sa srebrom košarkaša i dvije bronce tenisača (Ivanišević pojedinačno i par Ivanišević-Prpić). I bili smo jako sretni.
Jer u tom teškom trenutku za napadnutu Lijepu Našu nije bilo boljeg načina za promociju novonastale države od spektakularnih mečeva u pet setova Gorana Ivaniševića ili finala košarkaša protiv američkog Dream Teama, momčadi za koju se i danas zbog Jordana, Magica, Birda, Barkleya i društva govori da je najbolja ikad složena vrsta u bilo kojem momčadskom sportu.
Uslijedile su potom samo dvije medalje u Atlanti. Neočekivano zlato rukometaša i srebro vaterpolista. Zaboljelo je tek sedmo mjesto košarkaša.
Boljelo je i to što četiri godine poslije nije uopće bilo rukometaša da brane zlato jer se nisu kvalificirali na natjecanju (EP) organiziranom u Hrvatskoj. Baš kao i četvrtfinalni poraz vaterpolista od Španjolaca u Sydneyu 2000.
No tada su se na hrvatskom olimpijskom obzoru pojavili osvajači medalja iz novih pravaca. Prvo hrvatsko pojedinačno muško zlato (drugo još uvijek čekamo) osvojio je bugarski dizač s hrvatskom putovnicom Nikolaj Pešalov. A broncu je pak, u kraljevskoj disciplini, ispred nekoliko velesila, osvojila posada osmerca.
I dok su se rukometaši u Ateni iskupili na najbolji način (zlatom), vaterpolisti, kao standardni kandidati za medalju, nisu ništa osvojili ni u Ateni, no toj momčadi zbila se nevjerojatna količina pehova. Na posljednjem treningu Hiniću je puknuo bubnjić, a u utakmici s Amerikancima Vjeki Kobeščaku slomljen je prst, a Samiru Baraču rebro.
No zato je u tom istom bazenu na 50 metara slobodno, za dlaku, točnije za stotinku sekunde, bez zlata ostao srebrni Duje Draganja.
Jedno hrvatsko srebro posebno će odjeknuti i u Pekingu (2008.), a to je ono Udeovo, prvo hrvatsko gimnastičko olimpijsko odličje. Zadovoljstvo povratka kući s pet medalja kvarilo je to što među njima nema nijednog zlata, no zato su se u Londonu dogodila čak tri. Jedno očekivano (Sandra Perković), jedno priželjkivano (vaterpolo) te jedno iz drugog plana (Giovanni Cernogoraz).
Već po ovome možete zaključiti koliko su Igre varljivo natjecanje. Vjerojatno zato što je pritisak na favorite najveći pa češće nego na drugim natjecanjima medalje osvajaju sportaši iz drugog plana. Nadamo se i mi pokojem takvom odličju, ali moramo biti spremni i da netko od naših favorita kiksa.
Čilić barem do polufinala
Kao što kaže naš sedmerostruki olimpijac Zoran Primorac, medalje će osvajati oni koji budu psihološki najstabilniji.
A mi vjerujemo da su među njima dva hrvatska top favorita za zlato Perković i braća Sinković, ali i da takvih ima i među nizom vrlo kvalitetnih izglednika za odličje kao što su Snježana Pejčić, Blanka Vlašić, rukometaši, vaterpolisti, jedriličari Fantela-Marenić, Damir Martin, sestre Zaninović, Cernogoraz. Među njima su i potencijalni pobjednici (Pejčić u trostavu), ali i moguća razočarenja.
Među iznenađenjima mogao bi biti boksački superteškaš Filip Hrgović. U prorijeđenoj konkurenciji tenisača, svjetlo na kraju olimpijskog tunela mogao bi ugledati i Marin Čilić. Njemu, ako prođe u 1. kolu Dimitrova, specijalizirani portal Tennis.com čak predviđa polufinale s braniteljem naslova Britancem Murrayem.
"Prvo hrvatsko pojedinačno muško zlato (drugo još uvijek čekamo)...." A u Londonu Giovani Cernogoraz je osvojio zlato u pojedinacnom sportu, a i musko je ;)