Iako po vokaciji nisam nogometni novinar, ipak mi se ostvarila želja da sjedim na tribinama mitske Maracane. Dogodilo se to zahvaljujući svečanosti otvaranja Olimpijskih igara, a ta je želja bila tim veća jer sam zbog velikog posla oko juriša hrvatskih vaterpolista na zlato u Londonu, propustio nogometni finale na jednako mitskom Wembleyu.
No, Maracana danas nije isto što i stadion iz priča naših očeva i djedova, ona legendarna arena na kojoj je 1950. finale Svjetskog prvenstva pratilo 200 tisuća ljudi. Maracana danas prima “samo” 78 tisuća ljudi, no i takva izaziva uzbuđenje svakog prosječnog sportskog poklonika, pa tako i mene, novinara kojemu su ovo osme Olimpijske igre.
Da bih i šesti put bio na stadionu na kojem se otvaraju Ljetne olimpijske igre, nije bilo dovoljno imati akreditaciju nego i posebnu ulaznicu. Osim toga, trebalo je i sat vremena stajati u prekrcanom novinarskom autobusu, a potom još 45 minuta u redu za kontrolu opreme.
A trebalo je i suglasiti se s time da ću u novinarsko selo stići u dva sata poslije ponoći i da ću se morati dići već u šest kako bih krenuo u prvi natjecateljski dan Igara. No, u tom smislu nemam se pravo ni na što žaliti kad znam da su kolege fotoreporteri Igor Kralj i Damir Senčar, kao i nakon svakog otvaranja posljednjih godina, prespavali u glavnom press centru kako bi rano ujutro na vrijeme bili na borilištima.
Nažalost, ovo otvaranje nije bila predstava koja bi bila ravna svim onim otvaranjima koja sam pratio (Atlanta, Sydney, Atena, Peking, London), no recesija je učinila svoje pa Brazilcima ne treba zamjeriti. Bilo je to skromno otvaranje u kojem nije bilo blještavila i spektakla kao u Londonu ili posebice u Pekingu, no Brazilci su priredili otvaranje kakvo su u ovom trenutku financijski mogli.
Možemo im možda zamjeriti što nisu uspjeli pridobiti Pelea (75), svoju najveću sportsku ikonu, da otvori Igre. No, on se ispričao zdravstvenim problemima, a imao ih je posljednjih godina, od operacije kuka do operacije prostate i raznih infekcija.
No, i unatoč tome možda se moglo izvesti da se Pele barem pojavi, što bi zacijelo raspametilo Maracanu, baš kao što je Muhammad Ali oduševio sve na Olimpijskom stadionu u Atlanti kada je onako sav drhtav od Parkinsonove bolesti rukom zapalio olimpijski plamen.
No, Pele očito više nije ono što je bio još do prije koju godinu, ambasador sporta pun energije, kao što ni Brazil nije ista zemlja kao i 2009., kada mu je dodijeljeno domaćinstvo, pa mu je netko “ukrao šou”. Tada je to bila jedna od najbrže rastućih ekonomija u svijetu, a sada je zemlja koja posrće u ekonomskom i političkom blatu. A sve to oslikava se i u nedovršenosti objekata u sportskom ali i našem novinarskom selu.
S obzirom na to da se iz ciklusa u ciklus stalno povećava broj novinara koji prate Igre, u Riju su tri novinarska sela, a u onom u kojem smo smješteni kolega Damir Mrvec i ja postoje čak i dva bazena, a brava apartmana otvara se na otisak prsta. I to su novosti koje, uz bežični internet u novinarskim autobusima, ostavljaju dojam. No, nama novinarima ipak je važnija funkcionalnost, a nju naš kanadski cimer, gospodin Livingston, baš i nije iskusio.
Naime, njemu se zaglavila očito neispravna brava pa je ostao u svojoj sobi našeg apartmana tri sata. S obzirom na to da mu je mobitel ostao u dnevnom boravku, uspio je pomoću Facebooka alarmirati svoje prijatelje da zovu organizatore Igara da ga dođu izbaviti iz nevolje. No, ako je to najgore što se gospodinu Livingstonu treba na ovim Igrama dogoditi, on će to sigurno prihvatiti.