Veslač Damir Martin već s tri godine iskusio je težak život, no došao je do srebra na Igrama

Damir Martin vukovarski je heroj novog doba. S veslom u ruci umjesto puške. Nakon što je na dan pada Vukovara poslao obitelj na sigurno, njegov otac Boris krenuo je u proboj iz opkoljena i razrušena grada. Četvrt stoljeća kasnije, njegov sin, čvrst poput vukovarskog vodotornja, izveo je pak nevjerojatan proboj na olimpijskoj sceni. Odveslao je utrku za pamćenje i osvojio srebro u veslačkoj formuli jedan.

Premda mu to nitko ne bi zamjerio, u slavljeničkoj noći Damir je popio samo jednu čašu pjenušca.

– Nisam se htio napiti da ne zaboravim ove prekrasne trenutke, ovaj divan osjećaj koji ide uz svježe osvojenu olimpijsku medalju.

Prije no što će doći u Hrvatsku kuću, na prigodnu svečanost, Damšo se nije baš naspavao.

– Kad sam se povukao u sobu, nakon sedam dana “apstinencije” uključio sam internet i čitao poruke i čestitke sve do pet ujutro.

Osjećaj velike zadovoljštine prožeo ga je i nakon glavne presice, nakon koje su ga veslači i veslački poklonici pored kojih je prolazio pozdravljali aplauzima.

Šuk: Nepravda od prvog dana

– I da mi daju to zlato, za koje neki misle da i meni pripada, ja bih se nakon svega jednako osjećao. Jedina razlika bila bi u tome što bih od države dobio 20 tisuća kuna više. No, meni puno više znači to kada mi dođe pobjednica ženskog skifa Australka Brennan i kaže da oni prije treninga gledaju na videu moju tehniku veslanja.

U samo tri godine Martin je prevalio ogroman put. Od katastrofične ozljede leđa i pitanja o svrhovitosti bavljenja tako teškim sportom do najpripremljenijeg hrvatskog sportaša, kako ga je etiketirao kondicijski ekspert Pero Kuterovac, i milimetra do olimpijskog zlata. I zato nikad ne zaboravlja spomenuti svoj tim, ali i poslati poruku onima u institucijama koji baš i nisu u njega dovoljno vjerovali. Nije htio nikoga imenovati, no rekao nam je da će se oni prepoznati i u ovoj izjavi, a mi smo prepoznali mete u HOO-u.

– Prepoznat će se oni i valjda ćemo sad imati i njihovu podršku. Ti koji su zakazali postali su prozirni i rulja će ih samljeti. Ili će raditi bolje ili će doći novi.

Nešto više o tome, ali opet ne o imenima, čuli smo od trenera Srećka Šuka (59).

– Ja sam nepravdu u sportu osjetio od najranijih dana. Damir je imao puno teži put dokazivanja nego neki drugi kojima su se vrata lakše otvarala, a ja kao trener iz malog kluba poput Croatije nisam imao priliku raditi s vrhunskim veslačima. Damira sam 2014. dobio kao “potrganu igračku”. Nažalost, i u veslanju postoje veliki i mali. U svjetskom veslanju to je anglosaksonski lobi, a kod nas su to centri moći, poput Dinama i Hajduka, samo što su to u veslanju Mladost, a prije nje Gusar. Nekima je dopušteno sve, nekima ne i to je simbolika te situacije. Damšo je u Riju bio prvi, ali se to ne računa, kao što se i meni štošta nije računalo i to je naša priča.

Opet smo se dotaknuli spornog fotofiniša i dodjeljivanja pobjede Novozelanđaninu Drysdaleu, a ne Martinu.

Roditelji radili u hotelu

– Damir je pokazao da je gospodin, no zapitajte se što bi se u toj situaciji vama vrtjelo po glavi. Svi sada govore o tih sedam tisućinki i da je za to kriv svijet. Ne, mi smo si sami krivi. Pa nama ni danas nije stigla oprema za dopunski trening koju smo tražili lani i to su unutarnje slabosti o kojima govorim, kao što je to i nepostojanje sportske ambulante. Kada je prije mjesec dana išao na Ramu na završne pripreme, Damirov je čamac u prijevozu oštećen pa je bio pet dana bez treninga jer netko nije dobro obavio svoj posao. Pa se vi zapitajte gdje se izgubilo sedam tisućinki. Nismo napisali zadaću, a htjeli bismo fakultetsku diplomu. To vam je kao u onoj priči o gladnom magarcu koji će krepati taman kada ga naučite ne jesti.

A Damira je život čeličio. Sa samo tri godine, u majčinu naručju, morao je bježati iz rodnoga grada.

– Ja se toga ne sjećam, no po pričama sam si slagao slike. Bili smo kraće vrijeme u Austriji, dok je otac tražio posao u Njemačkoj, a onda smo se preselili u njemački Garmisch gdje se tata u hotelu zaposlio kao kućni majstor, a mama kao konobarica. Živjeli smo jedno vrijeme u stanu za osoblje, a onda smo otišli u podstanare. Brat je išao u osnovnu školu, a ja u vrtić koji nisam volio jer nikoga nisam razumio, a u Zagreb smo došli kada sam imao sedam godina. Od 1995. živim na Knežiji i to je moj kvart. U Vukovaru živi još samo baka.

Kaže da ne voli kopati po sjećanjima roditelja.

– Prije me zanimalo što se događalo, no sada sam oprezan. Kad je dan pada Vukovara i gledamo to na televiziji, kad se osjeti neugodna tišina prebacimo na drugi kanal.

Srećom, zakazali nisu ljudi poput Damirova fizioterapeuta Ivana Golubičeka koji se vratio načas unatrag.

– Damir sada odlično podnosi napore, no još do prije nekoliko godina stanje je bilo katastrofalno. Sada je puno razgibaniji, zglobovi su mu mekši i bolje osjeća čamac, a Pero Kuterovac je od njega napravio stijenu.