Nitko ne može bolje ispričati priču o velikim šampionima od njihovih roditelja jer oni su stup svakog uspjeha. Zato smo i nazvali gospođu Zdravku Sinković, službenicu u gradskoj pisarnici u Šubićevoj, majku najnovijih hrvatskih olimpijskih pobjednika Valenta i Martina Sinkovića.
– Malo sam ošamućena od nespavanja jer ostvario nam se i obiteljski san.
Obećavali kao djeca
Od trenutka uspinjanja svojih sinova na najviše olimpijsko postolje, gospođa Zdenka i suprug Darko primili su bezbroj čestitki. Finalnu utrku gledali su u prostorijama VK Mladost, a majka priznaje da joj nije bilo lako kada su Litavci u jednom trenutku poveli.
– Prvih 500 metara bila sam mirna, onda sam od 1000 do 1500 malo potonula, a kada sam vidjela da su Valent i Martin krenuli u napad, e onda sam znala da Litavci više nemaju izgleda. Nitko nema takvu unutarnju snagu kao što imaju naši sinovi.
Kad su roditelji Sinković prepoznali da u kući imaju materijal od zlatnog štofa?
– Za Valenta sam to shvatila 2009. kada je u skifu na Svjetskom juniorskom prvenstvu bio 11., ali kao mlađi junior. Za Martina kada je pak u Pekingu na juniorskom SP-u osvojio broncu.
U 30 godina druženja sa sportašima svih vrsta vašem se izvjestitelju teško sjetiti kada je upoznao toliko prizemljene šampione, toliko svakodnevne dečke kao što su braća Sinković.
– Drago mi je da mi to kažete jer to znači da jednog dana kada im završi karijera neće biti teškog prizemljenja. Ta njihova karakteristika, to nije nešto što svjesno odlučite, već je to dio njihove naravi, a možda djelomično potječe od odgoja.
Braća su drugačija po emotivnom profilu. I kod davanja prvih izjava, ali i kod sviranja himne Martin je plakao, a Valent nije.
– Valent je tu dosta na mene koja sam dosta tvrda, a naročito mi ne ide s ovim plakanjem od sreće, no kada sam vidjela Martina kako plače, i meni su zasuzile oči. Martin je osjećajniji, a Valent dosta promišlja i nakon toga djeluje. A Martin djeluje pa onda promisli.
A kako je tata Darko, profesionalni kuhar koji vozi taksi, proživio utrku iz snova svojih sinova?
– Darko je, kao i Martin, zaplakao. Bila sam iznenađena da je i njemu, onako velikom, mačo tipu muškarca suza krenula.
Mnogi će reći da je tajna svih uspjeha Sinkovića u bratskoj slozi, a ističu to i oni sami, ali i trener Bralić koji govori da mu je zbog toga s njima kao posadom lakše raditi.
– Oni su svoju kvotu svađa i tučnjava odradili kao klinci i sada se jako slažu.
Uvijek su se pokrivali
Dakle, u djetinjstvu je bilo bratskih okršaja?
– Rekla mi je jednom jedna kolegica s posla: “Već mi je dosta tebe i tvojih rješavanja svađa preko telefona.” Ja sam i po 2-3 puta dnevno dobivala pozive da rješavam njihove okršaje, no ako su pak učinili neki kvar, e tu su jedan drugoga štitili. Zajedno sa starijim bratom Matijom. Među njima nije bilo tužibaba. Nikad ne bih saznala je li netko nešto krivo napravio, tko nije otišao u školu, tko je razbio vazu...
Gospođa Zdravka spomenula je najstarijeg sina Matiju, kojeg i Valent i Martin etiketiraju kao “glavnog krivca” što se oni bave veslanjem.
– Kad je on meni rekao da bi na veslanje, bila sam iznenađena jer se ja toga nikad ne bih sjetila. No, on je to gledao na televiziji, u vrijeme kada su braća Skelin bila svjetska klasa, a tada je HTV prenosio veslanje. Prenosili su sva velika natjecanja, pa i svjetske kupove te dvoboje Oxforda i Cambridgea, a danas toga više nema. Da Matija to nije vidio na televiziji, možda se ni Valent ni Martin nikad ne bi bavili veslanje.
Jesu li roditelji ikad pomislili kud baš da nam djeca izaberu tako težak i financijski nezahvalan sport kao što je veslanje?
– Nikad za tim nisam žalila jer veslanje je lijep sport. Normalno je da bih bila zadovoljna da se oni financijski namire, a pritom zaboravite nas roditelje. Ja nikad ne bih išla za tim da forsiram djecu da bih od toga imala financijske koristi. No razara me to kako naša država nepravedno potiče sport.
Hvala vam decki vi ste ponos o ve zemlje