Okvir za Kopenhagen

Na Konferenciji UN-a o promjeni klime, koja za četiri tjedna počinje u Kopenhagenu, a kojoj je cilj odrediti nove kvote za smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova nakon što 2012. godine isteknu one određene Protokolom iz Kyota, Europska unija namjeravala se potvrditi kao vodeća sila u svijetu u borbi za očuvanje klime.

– Imamo vrlo snažan pregovarački položaj. Krenimo, i ostali će nas slijediti – izjavio je na završetku prije nepuna dva tjedna u Bruxellesu okončana summita EU 27 predsjedatelj EU u ovome polugodištu švedski premijer Fredrik Reinfeldt. Nekoliko dana prije ministarsko Vijeće EU za okoliš suglasilo se, naime, da EU u Kopenhagenu zagovara globalno smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova od 50 posto do 2050., a među razvijenim zemljama čak 80 do 95 posto u odnosu na 1990. godinu.

Toliko bi smanjenje, naime, bilo nužno želi li se povećanje prosječne svjetske temperature u ovome stoljeću zadržati ispod dva Celzijeva stupnja u odnosu na prosjek iz predindustrijskoga razdoblja, odnosno 1,2 stupnja u odnosu na danas. To bi, smatraju znanstvenici, bilo dovoljno da se razina mora ne diže brže no što se ljudi na to mogu prilagoditi, te da se spriječe kataklizmički vremenski poremećaji.

Europski čelnici smatraju da za svoju samouvjerenost imaju dobre argumente. Naime, dok Kyoto propisuje da se do 2012., u odnosu na 1990., ispuštanja stakleničkih plinova smanje za pet, EU je na dobrome putu da ih smanji osam posto. Usto, europski su se čelnici već obvezali da do 2020. to smanjenje dosegne najmanje 20, odnosno čak 30 posto ako se na odgovarajući doprinos obvežu i ostale razvijene te zemlje u razvoju. Taj bi se cilj postigao povećanjem udjela obnovljivih izvora u energetskoj mješavini na razini EU s pet na 20 posto te istovremenim jednakim postotkom povećanja energetske učinkovitosti.

No, borba za očuvanje klime neće uspjeti ako se u nju ne uključe i zemlje u razvoju, koje same nemaju dovoljno novca za prijelaz na “zelene” tehnologije. Europski čelnici procjenjuju da će nerazvijenima za to trebati oko 100 milijarda eura godišnje do 2020. godine, od čega bi razvijeni iz javnih novčarskih izvora trebali pridonijeti sa 22 do čak 50 posto – ovisno o tome koliko bi se brzo privatni sektor odlučivao ulagati.

Za “brzo pokretanje” toga prijelaza trebalo bi nerazvijenima do 2012. od pet do sedam milijarda eura godišnje, što su neke zemlje članice EU već obećala uložiti.

Nema, međutim, dogovora koliki bi udio u pomoći nerazvijenima EU preuzeo kasnije. Niti su Kinezi ponudili konkretne brojke, iako su obećali “znatno” sudjelovati, niti su Europljani na nedavnome summitu EU i SAD-a nagovorili američkoga predsjednika Baracka Obamu da se konkretno obveže.

Za to nužan zakonodavni postupak u američkome Senatu, naime, ne može završiti do kraja godine, a brojke o kojima se raspravlja – 20 posto manje ispuštanje, ali u odnosu na 2005. – naišle su na snažnu oporbu desnice.

Protekloga je tjedna predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso bacio ručnik u ring i priznao da nema izgleda da se u Kopengahenu prihvati novi sveobuhvatni obvezujući ugovor. Umjesto toga, treba se, kaže, usredotočiti na okvirni sporazum, s rokom do kojega bi ga se ispunilo konkretnim sadržajem. U EK-u se čuje da bi za potonje dostajalo pola godine; u Vijeću EU govore o godini dana.

No, želi li EU zaista ostati vodećim, mora prvo unutar sebe postići sporazum između bogatih, koji sebično zahtijevaju da se trošak borbe protiv promjena klime podijeli prema tome koliko tko zagađuje, te siromašnih, koji traže da mjerilo bude gospodarska snaga pojedine zemlje. Rumunjska, na primjer, smatra apsurdnim da svojim novcem, preko EU, pomaže Brazilu, koji je razvijeniji od nje.