Shvatio sam da je sve otišlo u vražju mater. Voditelj na Stojedinici nabrajao je želje pristigle na FONBOX: U2, EKV, Haustor, Rozga... Vozio sam i da je mogao volan bi mi ispao iz ruku. Brane su skroz popustile, čobanac je ušao u sve pore, infekcija prizemnosti koja je ne samo postala konstantom, nego i dominantom.
Većini Hrvata nepodnošljivo fali srbijanski turbo-folk. I u onim, za njih najtežim godinama, dok su prve crte bojišta ulazile i u kajdanke, i kada Lepa, Ceca, Suki i Tuki nisu bili nadohvat ruke, imali smo, na svu sreću, Huljićevu glazbenu školu koja je utažila narodnu glad za izvor-muzikom. Kada sam, još uvijek vidljivo šokiran, FONBOX anegdotu ispričao dečkima, gledali su me zabezeknuto. Učinilo mi se da me razumiju i da imam s kime podijeliti unutarnju muku.
– A kaj se čudiš, gdje si do sad živio? – prizemljio me je Gajba i ravnodušno se okrenuo Žnori. Mislim da mu je i namignuo. Bilo mi je jasno; ništa od urbanog savezništva, ma što bilo. Pokunjio sam se. Žnora me pogledao.
– Daj, kaj se sad držiš ko junferica. Ko da su Beatlesi kaj drugo od Crvene jabuke. Čim vam neko zapjeva engleski, to vam je super. Rozga na stojedinici, pa kaj. Bit će toga i više, bar se nadam. Konačno da tamo neko zapjeva a da ga se razumije. Mislim, naški, ne – smijao mi se. Naški, vaški... Ma tko je tu uopće čiji i jesmo li više svi svoji? Nisam mogao sakriti razočaranje činjenicom da se tako pokorno mirimo sa situacijom, da se povlačimo pred neukusom, da zatvaramo oči pred krivim vrijednostima. Samo opet, koje su vrijednosti prave i tko bi trebao biti naš arbitar dobrog ukusa? Moji dečki tu očito nisu imali dilema. Njima se sve podrazumijevalo pa mi je palo na pamet da pokidam te veze. Ipak, dječja posla, bili smo prestari za to. A još i da me pobijede narodnjaci.
– Nije ipak sve tako crno. Sad ćete vi urbani imati hrpu ivenata na kojima će pjevati engleski narodnjaci. Bon Jovi, Cocker, pa onaj, onaj George Michael. Jebote, ne znaš što je ime, a što prezime. Ili, da budem precizniji, što mu je naprijed, a što mu dođe straga – cerekao se Žnora.
– Hoćel doć i neko od živih? Prave oldtimer turneje – smijao se Gajba.
– Nije vam tour lista kompletna, zaboravili ste da dolazi i Papa – ubacio sam. E, a na to se Žnora namrgodio. Ipak je i on imao stranca čiji bi nastup rado pogledao.
– Tebi je to isto? Papa i Koker Španijel! Stvarno nisi normalan. Sad ćeš još ko svi oni papci pitati koliko će nas koštati Papin dolazak. Ko da se to može novcima izmjerit – okrenuo se prema meni i ostao polusjedeći.
– Naravno da nema tih novaca koje bi čovjek platio za Papin nastup. Osim toga, kao da su pare uopće bitne. Pa Vatikan već dvije tisuće godina radi a da nitko ne zna koliko nas to košta, i jedna turneja više, manje – zaustio sam reći i da se njihov Generalni Direktor ne buni protiv toga kako rade, pa prema tome nemamo zašto ni mi, ali Gajba me molećivo pogledao. Nisam bio raspoložen za križarske ratove. Veselio sam se koncertima koji su se trebali dogoditi. Neću ići ni na jednog. Ali neka se nađu, neka se događa još nešto osim političko-crkvene bižuterije.