Oliver Frljić bi kazališno reintegrirao 'region', kao svoju duhovnu domovinu

Televizija je doista vraška stvar – i nehoteći ništa ne prikriva, a isto tako i razotkriva. Da su televizijske kamere i mikrofoni dobri svjedoci, mogli smo se uvjeriti i nakon televizijskog razgovora s kazališnim režiserom Oliverom Frljićem. Dotad je, uslijed javne razvikanosti, najvećma slovio za kazališnog nonkonformista koji ne trpi nacionalne kazališne tradicije i umjesto njih žustro, makar i ne odveć razložno, brani svoje estetsko-političke postulate. U razgovoru s Aleksandrom Stankovićem vidjelo se da ono što priča o kazalištu i o politici nije ni tečno ni argumentirano. U političkom se diskursu pokazao neukim taocem stereotipnih ideoloških shema, a u kazališnoj estetici neuvjerljivim. Ukratko: Frljić je ofrlje zborio i o politici i o kazalištu. Televizija je pokazala da, osim Miljenka Jergovića, postoji još jedan anacionalni Bosanac koji si je umislio da mu je osobna zadaća Hrvate upozoravati što bi im trebala biti estetska, etička i politička zadaća te dokud mogu sezati njihove granice.

Oliver Frljić je u nedjelju potvrdio da još zapravo mentalno živi u Jugoslaviji. Kao što su nekada iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku dolazili predstavnici institucionalizirane partijske avangarde i dijelili ideološke lekcije o bratstvu i jedinstvu, slično je i s današnjim nekim Bosancima. Jedino što nam danas drže moralke o ljudskim pravima i toleranciji. Jergović se dohvatio novina, a Frljić kazališta.

Frljić je u svojim političkim TV petljanjima potvrdio da ne shvaća uzroke rata u bivšoj državi. No, nije mu jasno ni kako su se nakon međunacionalne bosanske pastorale isukale čakije! Cijela njegova hrvatska kazališna karijera zapravo je bavljenje traumatičnim događajima nedavne hrvatske ratne prošlosti. Nitko razložan i sklon potrebi nacionalne katarze ne može imati ništa protiv takve Frljićeve namjere. Ali, dvojben je način na koji on to čini. U maniri balkanskoga barbarogenija, a u tradiciji nekadašnjih bosanskohercegovačkih titoista, Frljić svima u “regionu”, koji smatra svojim duhovnim zavičajem, dijeli lekcije, a zapravo, ne samo da nije shvatio uzrok rata, nego ni uzroke bosanskoga “hrkljuša”. Zašto kazališno nije pokušao riješiti kako se u njegovoj Bosni moglo dogoditi da se godinama pjeva: “Druže Tito mi ti se kunemo”, a da se to vrlo brzo pretvori u tragičnu ojkalicu: Druže Tito, mi ti se koljemo?

U nekadašnjoj jugomaniri Ljubiše Ristića, Oliver Frljić danas nastoji kazališno reintegrirati “region” koji shvaća kao svoju duhovnu domovinu. Jer, kao apatridu domovina mu i nije zemljopisni pojam, nego valjda samo suvišni emocionalni teret.

U razgovoru sa Stankovićem Frljić to i potvrđuje, ne držeći domovinom ni rodnu Bosnu, a ni Hrvatsku u kojoj godinama živi. Oliver Frljić je pred televizijskim kamerama i mikrofonima ustvrdio i da se rat mogao izbjeći! Jedino nije rekao kako, i kako je to bilo moguće, kao što je pitao voditelj Stanković, uz Miloševića i velikosrpsku politiku? Frljić je spominjao i staru floskulu o podjeli Bosne, ne shvativši da su Milošević i njegovi velikosrpski sljedbenici htjeli cijelu Jugoslaviju pretvoriti u srpsku državu. Istodobno, Frljić govori da je njegov umjetnički credo raditi politički angažirani teatar! Kako je moguće raditi takav teatar uz takvo pogrešno tumačenje nedavne prošlosti? Dirati, pak, u nacionalno traumatična mjesta, a ne shvaćati uzročnu bit, nije samo neodgovorno nego i vodi u još veću nelagodu i traumu. Osim toga, televizija je pokazala da Frljić, usprkos velikoj formalnoj naobrazbi, nema dovoljnu jasnoću misli ni tečni govor. Ako se kao paradigma suvislosti misli i riječi uzme naputak njegova sugrađanina Ive Andrića: “Piši tako da je riječima tijesno, a mislima široko”, onda je Frljićevim mislima pretijesno, a riječima preširoko. Hrvatski je problem što se nekoga poput Jergovića i Frljića nametnulo kao mjerilo svih stvari, kao kriterije što bi Hrvati u Hrvatskoj trebali misliti i činiti!