Oni kradu, mi plaćamo

Još davno, dok nije bilo ni slutnje da bi se išta loše moglo zbiti s „tvrđavom socijalizma“, opori, no očito dalekovidni aforist sročio je aforizam: “Ova se država, umjetno održava.” Kako u Hrvatskoj i nema aforista, kako manjka satire, a izuzev Srećka Puntarića, i nema ozbiljnog a znanog društvenog i političkog karikaturista, neće se, glede sadašnje države, ni pojaviti nešto osobito duhovito, pogotovo ne politički subverzivno. A o državi bi se imalo štogod lijepa reći. Pa i nakon najnovije morske gluposti, tj. bedastoće povezane s Rogoznicom. Država najprije kuće proglasi bespravnima, poruši ih, onda se utvrdi da je učinila glupost. I sada bismo, i tu glupost, kao i mnoštvo drugih, trebali platiti svi mi. I tako, iznova plaćati da se i ova država „umjetno održava“.

Kako je moguće da država, osim ako nije blesava, za tako kratko vrijeme donese dvije potpuno oprečne odluke – jednu, da se kuće moraju rušiti, i drugu, da se nisu morale srušiti?!? Netko je tu lud, a netko se pravi lud. Ali kako se to kod nas malo kada i utvrdi, ludi ćemo na koncu biti jedino mi koji sve te državne ludosti moramo platiti. Gluposti, pogreške, nemar i nesposobnost države moraju plaćati njezini pučani! U Hrvatskoj je postalo pravilo sve svaliti na leđa onih koji plaćaju porez. Vlast na važna mjesta u državi postavi svoje ljude, na čiji izbor nemamo nikakvog utjecaja, a račune za njihove gluposti, pohlepu i neznanje pošalje nama! Jučer za Riječku banku, u koju se ulupalo više naših eura nego za koliko je se prodalo, danas za Rogoznicu, gdje se netko poželio igrati dinamitom, i za Đakovštinu, gdje se hametice otimalo, kralo, a sutra, za tko zna što.

Netko, koga je vlast postavila, uime države, donio odluku da se kuće u Rogoznici poruše. Netko tko bi trebao biti stručan i znati što radi, jer je valjda zbog toga na takvo mjesto i postavljen. A onda se pokaže da ne zna. Kako se može donijeti odluka koja za sobom povlači milijunske štete ako je se može osporiti? Pa nisu to bile lego kockice kojima se državni pouzdanici mogu igrati. Tu ili je netko nesposoban ili totalno pokvaren. Kao i u Đakovu. Nestanu tisuće tona žita, a oni koje je država postavila da se o njemu brinu, brinu samo svoju brigu. I rezultat: njihovu neodgovornost, pokvarenjaštvo i lopovluk platit ćemo svi mi. Jednako kao i u javnim poduzećima. Deviza je posvuda ista: oni kradu – mi plaćamo!

Kakvi su to ljudi koje vlast postavlja, država sjajno plaća, a oni loše, neodgovorno, pa i kriminalno, rade povjereni im posao? Tu kao da i nema stručnih i etičkih kriterija. Izgleda da je najvažnije što je netko „naš čovjek“. To onda kao da funkcionira i kao prešutna dozvola za gledanje kroz prste. Kada bi na odgovornim mjestima u državi bili stručni i sposobni a savjesni, ova bi se država preporodila. Kada bi i inače, svatko od nas, najbolje i najodgovornije radio svoj posao, ova bi država procvjetala. Mi smo skloni kritikama i pokudama. Posebno spram vlasti, malo nam koja vlast valja. S obzirom na to što su činile, i što čine, ta ljutnja i nije bez osnove. No, jesmo li i mi bez krivnje? I mi bismo mogli biti bolji. Kakvi mi, takva i vlast. Da smo mi bolji, i one bi bile bolje.

Kod nas je državna imovina k’o Alajbegova slama, tj. raznosi je i razvlači tko god može. Nema tu ni poštenja, ni odgovornosti, ni patriotizma. Ali zato ima svega suprotnog, a najviše grabeža. U Hrvatskoj državu kao da najviše vole „državni lopovi“. I nestručni visoki državni činovnici, koje država super plaća, a oni joj svojom nesposobnošću i neznanjem čine milijunske štete. Zato se, uz toliko uglednih lopova i stručnih neznalica, ova država sve mučnije i održava.