Odrastao sam u Nazorovoj 12 u Bjelovaru, u velikom dvorištu u kojem je uz osam obitelji poslovalo i komunalno poduzeće za otkup otpadaka ili sekundarnih sirovina (željezo, krpa, papir, staklo, neko vrijeme i kosti). Poduzeće se službeno zvalo Sirovina, ali su ga svi u gradu i okolici znali kao Otpad. U tom mi je Otpadu kao dječaku sve bilo zanimljivo, ali najviše me privlačila papirnica, golemo skladište starog papira. Bilo je tu svega i svačega, a kako u godinama poslije onog rata uglavnom nije bilo ničega (dovoljno), papirnicu sam doživljavao i kao dobro opskrbljenu knjižaru i kao raskošnu knjižnicu. Najstarije knjige iz moje biblioteke potječu baš otud, iz Otpada.
Dovozili su ih stalno, a kad bi državu potresle kakve stvarne ili izmišljene političke promjene, stizalo ih je na vagone. Borba protiv “trulog Zapada”, prekid s Rusima, čarkanje s Talijanima, pad nekog od partijskih glavešina... sve je to punilo moju papirnicu.
Tako sam o knjigama vrlo rano naučio dvoje: da njihova sudbina ne ovisi samo o njima (propadne li onaj kome služe, mogu propasti i one) i da su i same, kao i sve materijalno, uza sve svoje uzvišene funkcije, i obična sekundarna sirovina. Nije baš svako bacanje knjiga na otpad odmah usporedivo s nacističkim lomačama nepoćudnih knjižnih naslova.
Sveto pismo jest knjiga, ali svaka knjiga nije sveto pismo, da se ni jedna ne bi smjela baciti u kontejner za stari papir. Na kraju krajeva, ima knjiga koje su toliko ogavne, iz sadržajnih, ali i higijenskih razloga, da ne zaslužuju drugo nego da voljom svoga posjednika budu reciklirane. Ako već postoji groblje zastarjelih računala ili crnobijelih televizora, ne vidim zašto ne bi mogla postojati i preša za baliranje neupotrebljivih knjiga.
Već slutite kamo smjeram, a smjeram se začuditi nad činjenicom da se opet našao netko da nam soli pamet kako smo ovdje u Hrvatskoj manje-više svi genocidni. Našao se, naime, dokoni profesor ekonomije koji, uz veliku medijsku dreku, tvrdi da je na početku devedesetih u Hrvatskoj organiziran “knjigocid” u kojem je uništeno bezmalo tri milijuna nepoćudnih knjiga.
Ne kanim se, naravno, prevariti i upustiti u preganjanje o tome što je prije 20 godina odvezeno na otpad i koliko je toga bilo. Jer, kad je navodni knjigocid posrijedi, važno je samo jedno, a to je: postoji li ijedna relevantna knjiga objavljena u Jugoslaviji na hrvatskom (hrvatskosrpskom, srpskohrvatskom) jeziku, koja se danas ne može naći u nekoj od većih hrvatskih javnih knjižnica? Ako postoji, molim s naslovom na sunce! Ako ne postoji, ako je sve bitno što je u Jugoslaviji tiskano svakome u Hrvatskoj i sada dostupno, o kakvom je knjigocidu riječ? Dajte nas već jednom prestanite masirati s bedastoćama!
Na smetlište su bačeni deseci milijuna videokaseta i nitko nije rekao ni A. Zar je baš nužno da svaka posudbena knjižnica ima sabrana djela Edvarda Kardelja i pjesme Radovana Karadžića na ćirilici?
Ako se već reciklira Paulo Coelho, zašto se ne bi mogao otpisati i Dane Šijan?
Ponovit ću tezu: Da je tim tipovima koji sveudilj pričaju o knjigocidu u RH doista stalo do tih knjiga, skenirali bi ih i postavili onlne pa tako ih gotovo nadomjestili. Međutim, radi se o znanom tipu ponašanja kojeg opisuje dalmatinska izreka: Gledaj salatu, a bodi meso! Drugim riječima, knjige su samo "oklopni transporter" iz kojeg bi izašla družina i razbucavala sve hrvatsko, što im inače jako mrsko. Ne mogu se pomiriti s epilogom ratovanja! I da im pomognem - doista jest porazno jer od 600 000 bundžijske mase su spali na neku cifru od 100 do 200 tisuća. Izgubli su kadrovske lijane u drž. službama i lokalnom gospodarstvu. Knin pre 91. samo 9 % Hrvata, danas Knin samo 20 % Srba. Ne mogu instalirati elitu ni po provincijskim gradićima poput Petrinje. Dakle, bol je to ogromna jer se sada mogu dopisivati preko Skype i srbovati online po krajiškim portalima. ĆAO Krajina se zove ta tuga, a knjige su samo nešto da se stavi pod nos Hrvatima na znanu temu genocidnog naroda koji spaljuje knjige na lomači po uzoru na Hitlera. Nije to Olimpijada da je važno učestvovati. U ratu je najvažnije pobijediti, a oni su ispali totalni luzeri.