Opomena da se povijest ponavlja

Hrvatska biskupska konferencija nije odustala od svoga pokroviteljstva na Bleiburškom polju. I tako treba. Nije joj to bilo ni na kraj pameti. Pa će tako ove godine sve hrvatske biskupe predstavljati šibenski biskup mons. Ante Ivas, koji će predsjedati euharistijskom slavlju zajedno sa stotinjak svećenika iz domovine i dijaspore te služiti misu za desetak tisuća vjernika. Zahvaljujući upravo HBK i odluci biskupa da preuzmu \"kormilo\" na Bleiburgu, to časno i tragično mjesto nije više nikakav i ničiji \"dernek\", već se sva energija usredotočuje upravo na euharistijsku žrtvu koja se toga dana simbolički slavi i sa žrtvom svih onih koji su nevini stradali na Bleiburgu i nakon njega.

Dakako, bilo je na Bleiburgu i prije mise. Za organizaciju je bio zadužen klagenfurtski župnik, hrvatski misionar, koji je svoj posao radio i više nego korektno, ali je tek dolaskom HBK na Bleiburg euharistijsko slavlje dobilo svoju puninu. Sadržajno više, ali i formalno. Naime, otad se na Bleiburškom polju zna da je upravo misa središnji dio okupljanja. Šatori i pivo, kobasice i uhata slova u sporedna su ikonografija, koje je, upravo zahvaljujući hrvatskim biskupima (!), iz godine u godinu sve manje i manje. Mnogi se tako sjećaju kada je misu predvodio gospićki biskup mons. Mile Bogović, koji je sve koji su se nalazili u euharistijskom prostoru zamolio da spuste zastave i domoljubne transparente, naprosto zbog činjenice jer su – na misi. I poslušali su ga. Misa na Bleiburgu nije ničija parada i izlog, nego dubok i istinski vjerski čin.

I Crkva jako pazi na sve detalje. Primjerice, kada je na Bleiburgu trebao govoriti jedan od hrvatskih političara, voditelj crkvenog protokola, zamolio je sve svećenike da se maknu s toga dijela pozornice (zapravo, oltara), kako ne bi bili politički privjesak bilo kojem političkom govorniku.

Tu crkvenu politiku trebala je slijediti i državna. Mnogo je riječi ovih dana potrošeno kako bi se opisale sve dimenzije stupidnosti odluke saborskog odustajanja od pokroviteljstva bleiburške proslave, ali biskupi su upravo dali najbolju ocjenu takvoga čina, a to je da takav potez može povući jedino odnarođena i nenarodna vlast. Tj. vlast koja nema apsolutno nikakva sluha za bilo svoga naroda.

Crkva ga i te kako ima. Premda i pred njom stoje mnogi izazovi, što se pokazalo na tek završenom skupu o žrtvama komunizma, gdje je vrlo malo pažnje bilo posvećeno jednom izlaganju koje je uzroke komunističkom pogromu Crkve i vjernika pronašlo i na crkvenoj strani u ono doba, jer su tadašnje crkvene strukture previše pažnje pridavale same sebi i svojim posjedima, zanemarujući onaj dio naroda koji se odmetnuo u revolucionare i kasnije postao krvnik tim istim crkvenim strukturama. Današnji Bleiburg opomena je da se povijest ponavlja. I Crkvi, ali političarima posebno. Narod je uvijek bio pametniji od svih vlasti. Onima koji nisu u stanju prepoznati njegove potrebe povijest nikada nije bila naklonjena. Jest da je narod često tu istinu plaćao vlastitom glavom, ali političke garniture još su tragičnije prolazile. Budućnost zna kako im je povijest znala ne praštati.