Optimizam bez pokrića

Tek što se malo oporavila od velikih udara eurozona ulazi u novi ciklus krize za koju malo tko može reći koliko će trajati i koliko će žrtava odnijeti. Dogovaraju se uvjeti bankrota za Grčku, pa se tako razgovara o tome da se otpiše polovica grčkog duga, zatvore daljnji krediti za zemlju ili konfiscira državna imovina, ali neovisno o Grčkoj Europa strepi od udara iz Italije, treće po veličini europske ekonomije. Hrvatska se u takvom okruženju ne može nadati ničemu dobrom, samo je pitanje može li izdržati nadolazeći potres na europskom financijskom tržištu i čime će na njega odgovoriti? Godine 2008. i 2009. domaći je financijski sustav ostao stabilan zahvaljujući deviznim rezervama središnje banke i visokim pričuvama u komercijalnim bankama. I s time ekonomija je u tri godine pala za desetak posto BDP-a i nestalo je 150 tisuća radnih mjesta, što će se sporo i teško nadoknaditi.

Privatni se sektor relativno brzo prilagođavao kriznim uvjetima poslovanja, a tromu reakciju državne administracije na krizu kompenzirale su banke usmjeravanjem kredita u državnu blagajnu. Ruku na srce, prvo Ivo Sanader, a kasnije i Jadranka Kosor mogli su ležerno upravljati državom i tvrdoglavo odbijati da smanje potrošnju, jer su znali da će im banke nadoknaditi sav minus koji se pojavi u proračunu!

Taj izvor, međutim, presušuje: devizne rezerve su otprilike takve da ih se više ne smije trošiti jer služe kao pokriće za otplatu vanjskog duga, banke imaju kapital, ali ga čuvaju za sebe: nenaplaćeni su krediti već sada alarmantni, a bit će i gori. Banke majke više nisu u poziciji da prema njima skreću svoje viškove kao prije - što nisu činili zbog altruizma prema Hrvatskoj već zbog viših kamata i prinosa koje na zapadu ne bi mogli ni sanjati - jer sada spašavaju svoje, a ne tuđe države.

U međuvremenu se privatni sektor toliko iscrpio da teško do kapitala dolaze i solidne industrijske tvrtke poput Nexea na primjer, one koji imaju posla ubija nelikvidnost, privatna potrošnja stagnira, a socijalni se mir i privid normalnog stanja više ne može kupovati socijalnim transferima iz proračuna, jer to više nema tko financirati. Činilo se da će pomoć stići iz turističke potrošnje, ali strah se uvukao i u džepove turista, došli jesu, ali su minimalno trošili. Novi val krize Hrvatska dočekuje nespremnija i ranjivija nego prvi 2008. i gubici bi mogli biti veći nego tri posljednje godine. Izborno je razdoblje pa se teške teme stavljaju pod tepih, a programi vodećih stranaka podsjećaju na priče za djecu. I jedni i drugi obećavaju brda i doline, a prava je istina da vjerojatno i ne znaju odakle bi krenuli. Za tri će mjeseca nasmiješene predizborne slike zamijeniti smrknuta lica političara. Glavni će se procesi rješavati negdje drugdje, ali hrvatski je problem što propušta utjecati i na onaj dio koji se nalazi u njezinu dvorištu.

Koliko su apsurdna obećanja može se vidjeti na nekoliko “sitnica”. HDZ, na primjer, obećava smanjenje poreza na plaće, u isto vrijeme kad većina lokalnih jedinica, općina i gradova grca u gubicima jer im je porez na dohodak osnovni izvor prihoda. Vlada je ove godine sastavila proračun pod pretpostavkom da će BDP rasti 1,5 posto, i bez obzira na to što se zna da neće rasti ni upola toliko ne smanjuje ga već prenosi probleme dalje.

I HDZ i Kukuriku koalicija obećavaju olakšice za novozaposlene radnike, iako jako dobro znaju da te olakšice postoje i sada, a nezaposlenost svejedno buja. U nekim osnovnim porukama i načinu na koji se prezentiraju u kampanji programi HDZ-a i SDP-a su slični, ali razliku među njima ne treba tražiti u programima, već u onome što su pokazali i učinili do sada. U tome je rejting HDZ-a odavno pao, pa mu optimizam koji pokušava širiti nema pokrića.