Što je s hrvatskim ustanovama? Dok nije bilo samostalne hrvatske države i suverene hrvatske vlasti, hrvatske su ustanove, unatoč svim nedaćama, živjele, rasle i davale plodove; otkad živimo, rastemo i (navodno) cvjetamo u svojoj neovisnoj državi, naše ustanove kunjaju, venu, suše se i rasprodaju.
Dobro, to smo i htjeli, da politički posao nacionalnih institucija, primjerice Matice hrvatske, preuzmu regularna državna tijela. To smo priželjkivali, da nacionalne organizacije, primjerice Društvo hrvatskih književnika, postanu obični umjetnički cehovi ili sindikati, a da se o nacionalnim interesima brine ministarstvo kulture. To smo čekali, da se veliki znanstveni i odgojni sustavi, primjerice, akademija znanosti ili sveučilište, oslobode političkih zadataka i posvete misiji zbog koje postoje, a da se politikom bavi hrvatski parlament. U to smo vjerovali, da će doći dan kad će se politikom u Hrvatskoj baviti političke stranke, a ne studentski sveučilišni odbori, Matičini ogranci, Akademijini razredi, fakultetske katedre i zavičajni klubovi.
To jesmo očekivali, i bilo bi dobro da se i dogodilo, da se prosvjeta bavi prosvjetom, kultura kulturom i politika politikom, ali ovo što se danas događa, ovaj brodolom više-manje svih hrvatskih nacionalnih (narodnih, građanskih) institucija izvan državno-političkih struktura, to ipak nitko nije očekivao. Naša je država, prema svojim ustavnim zamislima, demokratska i socijalna republika slobodnih i ravnopravnih građana i ima sve pretpostavke da živi kao moderna zajednica, ali to ne znači da su njezine tradicionalne znanstvene, kulturne, gospodarske ustanove zaslužile da ih se prepušta na milost i nemilost privatnim, grupnim, strančarskim i bogtepitaj kakvim sve ne interesima. Izgubile su te institucije političku dimenziju koju su silom povijesnih i nacionalnih prilika imale, ali nisu izgubile svoj izvorni razlog postojanja. I Matica hrvatska, i Društvo književnika, i Akademija... i dalje su nam potrebni. Mnogo se toga može prepustiti zakonima slobodnog tržišta i privatnoj inicijativi, i treba da se prepusti, ali štošta se tim zakonima i toj inicijativi ne može i ne smije prepustiti.
Najbolji primjer odnosa prema ustanovama jest i recentni odnos države prema državnoj osiguravajućoj kući. Croatia osiguranje, istina, jest gospodarski subjekt, ali i stara nacionalna gospodarska institucija prema kojoj nitko tko se u posljednjih 120 godina provezao bilo kojim hrvatskim naseljem ne može biti ravnodušan. Emajlirana pločica “Osigurava Croatia” (s likovima mlade hrvatske obitelji, u pozadini koje se naziru tornjevi zagrebačke katedrale) nije samo običan logotip nego i znak identiteta. Znali su to i oni kojima hrvatske ustanove nisu bile baš po volji, pa su “Osigurava Croatia”, čim 1945. osvojiše vlast, nadomjestili pločicom “Osigurava DOZ”, na kojoj je katedrala zamijenjena crvenom zvijezdom petokrakom. Želi li naša današnja vlast u tretmanu nacionalnih ustanova slijediti baš vlast iz 1945.?