Čitatelji me vrlo često upozoravaju na jezik u Večernjem listu, posebno im smetaju srbizmi. Kad sam nedavno napisala jedan ispravak u vezi sa srbizmima, javio mi se čitatelj i pitao me zašto ne ispravljam i druge strane riječi kao što su “destinacija”, “devastacija” i “resurs”.
Poruka mi je jasna. Stalni čitatelj iz Njemačke posebno se ljuti na mene jer nisam ništa učinila nakon što me on, prije otprilike mjesec dana, upozorio da se u osmrtnicama pojavljuje riječ sahrana, koja je srbizam, i da bi tu riječ trebalo zamijeniti pogrebom, pokopom ili sprovodom. Konzultirala sam se s Večernjakovim redaktoricama Zlatom Santrić i Majom Matković i obje su mi rekle kako Babićev pravopis preporučuje riječi “pokop” i “pogreb”.
Čitatelj je, dakle, u pravu. Redaktorice kažu da se u Večernjakovim člancima “sahrana” ne bi smjela naći. No, kad sam o tome potražila objašnjenje u Večernjakovom Oglasnom odjelu koji prikuplja i osmrtnice, čula sam vrlo zanimljivu priču. Dvojac s velikim iskustvom, Andrija Tutiš i Radovan Arbanas kažu da je i prijašnjih godina bilo rasprava o jeziku u osmrtnicama, i za njih dvojbe nema, ali ti su tekstovi vrlo specifični i osjetljivi za ljude koji dolaze radi njihove objave.
– Naši oglašivači, ožalošćeni i pod stresom, ne pristaju uvijek objaviti oglas po strogim pravilima hrvatskoga književnog jezika, jer se, primjerice, rodbinske veze i rodbinski nazivi razlikuju od sela do sela, a još više od regije do regije – objašnjavaju mi Tutiš i Arbanas.
– Jedni svog pokojnika nisu zvali “djede”, nego “dide” i “deda”, nisu ga zvali “šogore”, nego “šura”. Jedni pišu “Počivao u miru Božjem” jer su katolici, drugi “Vječnaja pamjat” jer su pravoslavci, treći pišu “Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!” jer su muslimani, četvrti pištu “Počivao u miru” jer su ateisti. Katolici služe “misu zadušnicu”, pravoslavci održavaju “parastos”, a muslimani čine “tehvid”. Tako jedni “pokapaju”, drugi “sahranjuju”, treći “ispraćaju”, a četvrti “klanjaju dženazu”.
Iz svega ovoga razumjela sam da se večernjakovci koji rade na objavi osmrtnica drže nekoliko pravila: prvo, poštuju osjećaje oglašivača koje on nastoji izraziti u svom tekstu, drugo, strogo poštuju njihove vjerske osjećaje, treće, dopuštaju lokalne rodbinske nazive i četvrto, svaki tekst prolazi redakturu i korekturu držeći se osnovnog smisla teksta.
Meni su ta pravila vrlo prihvatljiva jer govore o toleranciji, razumijevanju i poštovanju, pa mi u osmrtnicama neće smetati ni “pogreb”, ni “sahrana”, ni “ispraćaj” ni “klanjanje dženaze”. Voljela bih čuti vaše mišljenje, dragi čitatelji, nazovite me ili mi pišite.