Strpljenje i solidarnost u ovom su trenutku važniji od svih mjera s kojima država pokušava pomoći ugroženim tvrtkama i poduzetnicima.
Javne financije ne stoje loše, mogućnosti zaduživanja države i svih sektora kojima će trebati kapital su povoljne, a cijena kapitala niska.
Na razini Europske unije ipak su se "zbrojili" te shvatili da moraju djelovati zajednički kako bi prebrodili krizu i gubitke koji nastaju zbog zastoja u prometu roba i ljudi, te će financijska pomoć doći i sa te strane.
Novac u ovom prvom valu ne bi trebao biti problem, središnje su banke dodatno zaposlile štamparije te će kapitala biti, kako u Hrvatskoj tako i u važnim međunarodnim financijskim institucijama.
Najvažnije je stoga sačuvati ljude kako bi se nakon završetka epidemije nadoknađivali zaostaci i procesi vraćali u normalu.
U odnosu na financijsku krizu iz 2008. godine, iz koje smo se izvlačili godinama, kriza izazvana virusnom epidemijom ipak bi trebala biti kratkog vijeka, potrajala ona dva, tri ili šest mjeseci, na što upućuje i normalizacija u epicentru korona krize u velikoj kineskoj provinciji.
Hrvatske se vlasti zasad u svemu dobro nose, a na mjere čija primjena počinje idući tjedan treba gledati kao na prvu i dobrodošlu pomoć države tvrtkama i ljudima koji ostaju bez posla. U pogođenim sektorima radi oko 400 tisuća zaposlenih, i njima bi samo za jednu mjesečnu minimalnu plaću trebalo 1,2 milijarde kuna, na što bi se u mjesec dana potrošio godišnji budžet Zavoda za zapošljavanje namijenjen zapošljavaju.
Jasno je, dakle, da država ne može trajnije preuzeti isplatu plaća za sve, kao što ni svi poduzetnici ne mogu računati da će dobiti odgodu plaćanja javnih davanja jer bi to ugrozilo ispunjavanje tekućih obveza i isplatu mirovina, socijalnih davanja, financiranje javnih institucija među kojima se zdravstvo nametnulo kao prioritet.