Osveta prevarena puka

I kada je vladao, i sada kada ne vlada, Ive Sanadera pune su novine. No novine su sada pune i njegove obitelji. Mnogo više nego dok je vladao.

Dok je imao vlast, mediji bi tek povremeno i uzgred objavili nešto o njegovoj supruzi i o kćerima. Od kada je pobjegao u Austriju i završio u zatvoru, mediji su, valjda jednako koliko i njega, puni i njegove familije. Ne samo raznih priča, prepričavanja i nagađanja povezanih s njegovom suprugom i kćerima, nego i s njegovim bratom. Pa i s puncem i s punicom. Cijela je obitelj pod sumnjom, pod svojevrsnom istragom. Tzv. individualizacija krivnje sve se više pretvara u posebnu vrstu obiteljske odgovornosti.

Ivo Sanader dugo je živio vani i izgleda da je zaboravio naš mentalitet, naše stare navade i običaje. Ili ih pak nije ni znao. Prije svega da dok netko ima moć mnogi mu se umiljavaju, laskaju mu i dive mu se.

Sanader je, čini se, bio uvjeren da je to i iskreno. Nasmiješena i razdragana lica oko njega upućivala su na takav zaključak. Podaništvo oko njega kanda mu je pomaknulo realnost. Vidio je, izgleda, samo ono što mu je podmetnuto kao realnost. Oko njega nije bilo samo jednoličnih i bezličnih, nego i dvoličnih. Dok je imao moć, svi su se podanici okupljali oko njega, a kada se odrekao vlasti, i oni su se odrekli njega. Valjda s jednakom lakoćom s kojom su ga slijedili. Ako je s vlasti otišao uvjeren da će ga se zvati da se trijumfalno vrati, onda Sanader očito nije shvatio ni naše ljude ni običaje.

Sanaderov se kult iz masovnoga štovanja preobrazio u suprotnost, u masovnu gorčinu i u uvjerenje da je posrijedi njegova izdaja pučkoga povjerenja. Štovatelji njegova kulta pretvorili su se u ikonoklaste. Kao što su ga gorljivo slijedili i vjerovali mu, tako su se jednako žestoko i okomili na nj. Zapravo su njegovi sljedbenici (bili) kivni ne samo na Sanadera nego i na same sebe. Na njega kako je mogao “to učiniti”, a na sebe kako su se dali toliko njime fascinirati i prevariti. Vjerojatno je baš među takvima i najviše onih koji bi Sanadera odmah strpali u Remetinec. Pa možda i takvih kojima nitko ni u obitelji bivšega premijera nije nedužan.

To je dio one naše tradicionalne svijesti i patrijarhalne političke kulture u kojoj pojedinac nije samo pojedinac, pa onda i obitelj snosi odgovornost za njegove postupke. U tome se tipu svijesti, možda i nesvjesno, nalazi i uvjerenje da ni porodica ne može biti izuzeta od onoga što je učinio ili nije učinio neki njezin pripadnik. Problem je toga tipa političke kulture manjak prave mjere. Kada se kod nas nekoga hvali, pogotovo ako je na vlasti, tada ga se neumjereno veliča, a kada se nekoga tko više nije moćan kudi i ruži, tada ga se nastoji svesti na ništicu.

Vjerojatnije je da je obitelj Ive Sanadera manje znala što on čini nego ministri i vrh HDZ-a. Ako za to nisu znali ni ministri ni stranački vrh, onda je to politički jadno. Ako su u Sanaderovoj vladi i u njegovoj stranci to znali, ali su šutjeli, onda je to politički i ljudski porazno. Nema baš neke etičnosti ni mjere ni u onome što se događa obitelji Sanader. Ženu mu novinarske nevježe uhode na predavanjima, a “istraživačko novinarstvo” trijumfalistički objavljuje koliko je novca s bankovnog računa podigla u dva dana.

Javna predstava s odnošenjem slika iz obiteljske vile bivšega premijera (kao da slike nisu mogle biti komisijski pregledane i popisane) valjda je za cilj imala još više podići masi, još dići revolt protiv Sanadera. Nije da taj revolt i prijezir nije zaslužio.

Svojim skupocjenim satovima, viletinom u centru Zagreba i slikama Vlaha Bukovca. Najlakše je tuđim bogatstvom ozlojediti siromašan narod. Dio je toga pučkoga bijesa i zluradosti stoga lako prenesen i na obitelj bivšega premijera. Za takav javni odnos prema njegovoj obitelji ni Ivo Sanader nije nedužan. Ali je li i kriv za sve za što ga se optužuje, trebao bi utvrditi sud, a ne na Sanadere ozlojeđeni.