Ovakvu hrvatsku državu prihvatio bi i Josip Broz

Jeste li čuli u deset godina Mesićeva mandata da je jednu izjavu dao o potrebi afirmacije pravde u slučajevima zvjerskih udbaških likvidacija hrvatske emigracije? Doista zvjerskih jer su batom, čekićem, lancima i noževima sačekivali u haustoru svoje žrtve i potom ih u pravilu mlatili i klali do smrti. Tu i takvu Udbu nije napravio Pavelić, nego najveći sin naših naroda drug Tito.

Je li zločin kad nekom čekićem razbijete lubanju u Stuttgartu ili je samo zločin ako to napravite u Domovinskom ratu četniku koji je na vas usmjerio – haubicu? Odgovor nažalost nije jednoznačan. Mesić i danas traži pravdu za antifašiste, dostojanstvo za ostarjele partizane, istinu o ubijenim srpskim civilima u vihoru Domovinskog rata, ali baš nikad ne traži ni pravdu ni dostojanstvo za žicom zadavljene emigrante koje su njegovi antifašisti po potrebi ubijali širom Europe. Jesu li ti ljudi za Mesića niža vrsta? Ima li bilo što bliže pojmu državnog terorizma od udbaških likvidacija koje su trajale godinama? Koliko garaža i selotejpa su proizveli moćni udbaši u desetljećima vladavine?

Pa ipak čovjek kojeg je nacija dva puta birala za predsjednika države nikad ni jedne riječi za te relacije nije rekao. I nema novinara koji ga je to pitao! Dakle, kad nekom hrvatskom emigrantu koji ne voli Jugoslaviju i sanja hrvatsku državu zalijepite flaster preko usta i bacite ga u Rajnu, to je ubojstvo vrijedno vječne šutnje, a kad se takvo što dogodi u dimu baruta Domovinskog rata, onda je to zločin vrijedan svake osude. Postoji li bolja ilustracija za dvostruka mjerila? I ne samo da snagom autoriteta predsjednik ne apelira da se istraže ta zvjerstva već i kad to počne raditi druga država, ni on, ni njegov nasljednik, ni jedan jedini put ne traže od našeg pravosuđa da pomogne u otkrivanju tih istina. Nikada, ni u jednom intervjuu, ni Mesić ni Josipović nisu izrazili zgražanje nad time da sami nemamo snage suditi vlastite ubojice, ali ni pomoći drugoj zemlji kad ona krene umjesto nas s tim poslom.

Njemačko pravosuđe već godinama traži, moli, najslužbenije prosvjeduje, raspisuje tjeralice za starim udbašima, a mi taj posao opstruiramo. Kako je to moguće ako je “Udba fantomska” priča, kako se to čini Jeleni Lovrić? Sedam godina Sanader se petljao baš u sve relacije, ali i on je od ove teme bježao brzinom vjetra. Lustracija – ni za živu glavu! Barem zakon o grobištima poklanih vojnika i civila iz Drugog svjetskog rata – ni to, pa Hebrang je taj zakon godinama vraćao na doradu. Godinama! Ali, po Jeleni Lovrić Udba ne postoji, nema danas ni simpatizera Udbe, KOS-a i svete im Jugoslavije. Ne, to mi drugi – izmišljamo! Godinu dana je mandata Ivi Josipoviću. I on je osjetljiv na emocije partizana, i njemu su puna usta antifašizma, i njemu srce zaigra kad vidi partizansku kapu.

Ali i Josipović će o svemu govoriti, samo ne o tome. Zanimljivo, ni jednom se novinaru neće omaknuti postaviti mu tri jasna pitanja o toj sramoti da nas njemačko pravosuđe moli da im pomognemo u otkrivanju ubojica koji su ubijali naše sugrađane, a mi taj posao opstruiramo. Zapravo držimo ljestve Udbinim ubojicama! Sada kad je podmetnuta bomba u Berlinu, predsjednik države rekao je da je to “djelo ekstremista”. Kako se udbaše svakako zvalo na ovim prostorima, ali im se nije tepalo da su “ekstremisti”, očito je da je mislio na emigraciju. Dakle, i Josipović je prejudicirao, samo to Lovrićki ne smeta, ali kad Budiša prejudicira, onda je to skandal prvog reda.

Jedan govori o ekstremistima, drugi o udbašima. Jelena Lovrić zgraža se nad Budišinim stavom da je veća mogućnost da je bombu stavila Udba, ali se u istom dahu ne zgraža nad činjenicom da niti sudimo našim ubojicama iz tog razreda niti pomažemo drugoj državi koja taj posao radi umjesto nas. Da je Hrvatska pronašla jamu ili rudnik ubijenih nedužnih srpskih civila bez obzira iz kojeg rata, dao bih se kladiti da bi perjanice ljevice tražile minimalno sućut i ljudski tretman prema toj činjenici. S pravom! Ali kad Slovenija otvori pa sada i zatvori Hudu jamu, nema baš nikoga tko to zamjera Sloveniji niti se može naći nekoga tko traži od Vlade da kosti tih jadnika dostojno pokopa.

Jesu li to bili ljudi ili su samo antifašisti ljudi? Nema u službenoj hrvatskoj jednoznačnog odgovora. Ta dvoličnost, taj rasizam, taj posmrtni neofašizam ideološki razdire zemlju. Sad kad je Srbija optužila vukovarskog branitelja da je počinio zločin, policija je preko noći ispitala 30 ljudi! Ali, kad njemačko pravosuđe traži pomoć u ispitivanju Udbinih zločina, vlast godinama šuti kao zalivena. Takvu hrvatsku državu s vremenom bi i Josip Broz prihvatio!