Još prije godinu dana Ivo Sanader se doimao pun sebe, napuhan i, činilo se, politički moćan, samouvjeren da će u politici trajati dok mu se prohtije. I njegov stranački pajdaš, Damir Polančec, doimao se nekim tko je zaštićen Sanaderovom moći.
Činilo se da će i tadašnji predsjednik Vlade i njezin potpredsjednik to biti tko zna koliko. Ali, onda je od vlasti i politike, zbog nekih još nedokučivih, tada se činilo, svemirskih razloga, odustao predsjednik. Potom je s vlasti sišao i potpredsjednik. Sanader je otišao „na krstarenje“, a Polančec bi mogao „na školovanje“, tj. postati polaznikom „visoke poslovne škole“ u zagrebačkom Remetincu. Da će se nešto takvo dogoditi, još prije manje od godinu dana ne bi valjda predvidio ni Nostradamus.
Dok ga politički svemoćni Ivo Sanader nije postavio za potpredsjednika svoje Vlade malo je tko izvan Podravke, Koprivnice i HDZ-a znao da Damir Polančec i postoji. No s vremenom počeo je sloviti kao stranački poslovni maher. Neki osobiti, za državu važni rezultati njegovog gospodarenja državnim gospodarstvom, nisu se baš vidjeli, ali Polančec je nastojao ostaviti dojam da zna što radi. Šef ga je u tome „pokrivao“.
A kada je Sanader dao petama vjetra, Polančec je ostao politički nezaštićen, na vjetrometini, prepušten napadima oporbenih protivnika, no sudi li se po hapšenju još i više odmazdi svojih hadezeovaca Da je Sanader ostao na vlasti, na vlasti bi sigurno bio i Polančec. A u HDZ-u bi trajala idila. U vladajućoj koaliciji također. Svojim sumanutim i nebuloznim postupkom, tj. bijegom s vlasti, Sanader je poremetio tu pastoralu. Konstrukcija se srušila, stranačka je draperija pala.., predstava je prekinuta, a neki su važni glumci ostali zatečeni i zbunjeni. Pa i Polančec koji je igrao vladinog potpredsjednika.
Da predsjednik Vlade sam ode s vlasti to u Hrvatskoj, do Ive Sanadera, nije bio slučaj. Kao što do Damira Polančeca pak, nije bio slučaj da bude uhapšen potpredsjednik vlade. U Hrvatskoj se nešto stubokom promijenilo. Jer, još prije godinu dana toga nije bilo ni u nečijoj „pokvarenoj mašti“. Polančecovo je uhićnje presedan. Država kanda je donedavno funkcionirala po modelu SMS-poruka pokojnoga Ive Pukanića. Iz tih se poruka iščitava svojevrsna anatomija hrvatskog iščašenog društva, slika države.
Osebujni je Pukanić i sam postao paradigmom toga društva (bio je „na ti“ sa svim važnim osobama u ovoj zemlji), ali i nehotice zaslužnim za objelodanjenje kako i na koji način djeluju ovdašnja vlast i država. U tome djelovanju često se ne zna što je vlast, mafija, a što društvena elita. U toj općoj pajdašiji, koja je, osobito za sanaderovske svemoći, fukcionirala kao država, bilo je izgleda moguće sve. Pa i s dionicama državnih tvrtki činiti sve, osobito vlastiti interes protiv poslovne logike i nacionalnog interesa, ali u korist vlastitih.
Kako je država vođena, sadašnje je „stanje fakata“ neminovna posljedica. Država je tretirana kao narodna zadružna kobila, koju svi jašu, i svi koriste, a nitko ne hrani. I zašto se onda čuditi što je kobila lipsala!? Na njoj je ni prije godine jahao i Polančec. Njegovim se ispitivanjem očito želi utvrditi je li je i hranio. Kao da je on jedini bio njezinim jahačem. Ako je „rađenje reda u državi“, dio „domaće zadaće“ dobiveno od Europske unije, ili pak samostalna inicijativa sadašnjega političkoga vrha, a ne posljedica trodiobe vlasti i autonomnog djelovanja policije i tužilaštva, onda od sve te političke parade i neće biti valjane i dugoročne vajde.
Kumice, kad želiš s nekim polemizirati onda prvo provjeri podatke: 1. Tuđman nikad nije dobio 2/3 većinu glasova. Na izborima 1992. dobio je 56,7% glasova a na izborima 1997. 61,4%. 2. Na izborima 1997. izlaznost je bila 54,6% što je daleko od dvotrećinske. 3. Tuđman nikad nije dobio većinu od ukupnog broja birača. Dobio je, isto kao i Mesić i Josipović, većinu od onih koji su izišli na izbore.