Palestinci opet u klopci

Palestinci više nemaju vremena, no međunarodna zajednica to ne shvaća. Palestinski predsjednik Mahmud Abbas predajući UN-u zahtjev za primanje svoje države u članstvo jasno je dao do znanja da je strpljenja potpuno nestalo i da narod koji živi opasan zidom i blokiran vojskom više ne može trpjeti sve što trpi i čekati da mu se netko smiluje. Zakazali su svi koji bi trebali biti nekakvi posrednici i katalizatori u bliskoistočnim mirovnim pregovorima, a ponajviše američki predsjednik Barack Obama, koji je uoči izbora prije tri godine širokogrudno obećavao da će mu rješavanje toga problema biti apsolutni prioritet. Zbog podrške Palestincima tada se sukobio i s jakim židovskim organizacijama u SAD-u, na što se gledalo kao na pozitivan znak koji ulijeva nadu. Samo tri godine poslije, Obama zvuči poput svojeg prethodnika Georgea Busha. U trenutku kada je izgovorio riječi da je Izrael strateški američki partner čije će interese Washington pod svaku cijenu štititi, zaprijetivši Palestincima čak i vetom kada Vijeće sigurnosti bude odlučivalo o njihovu zahtjevu, bilo je potpuno jasno da SAD nije briga za Palestince te da neće biti presudan igrač u raspetljavanju ovoga gordijskog čvora koji već desetljećima raspiruje nestabilnost i nesreću na Bliskom istoku. Štoviše, bio je to znak kojim je poručeno da SAD-u, u trenutku kada ratuje u Afganistanu i Iraku, odgovara status quo.

Ima naznaka da konzervativne snage u američkom Kongresu rade na prijedlogu zakona kojim bi SAD automatski prekidao svako financiranje i vojnu suradnju sa zemljama koje priznaju palestinsku državu, ali i s UN-ovim agencijama koje djeluju na teritoriju Palestinske samouprave, a koje se drznu priznati palestinsku državu. Iako takav zakon vjerojatno neće proći kroz Senat, mogao bi proći onaj prema kojemu će SAD Palestincima uskratiti financijsku i drugu pomoć budu li inzistirali na članstvu u UN-u. Riječ je o 500 milijuna dolara godišnje.

Izraelska vrhuška trlja ruke, otvoreno poručujući Palestincima da će pristati jedno na bezuvjetne pregovore ili tih pregovora neće biti. Oni su gradnjom zida oko Zapadne obale i vojnom blokadom Pojasa Gaze takoreći riješili problem terorističkih napada i kontrole kretanja Palestinaca, pa ne žele ni saslušati Mahmuda Abbasa, koji traži da preduvjet za pregovore bude priznavanje palestinske države u granicama koje su postojale prije 1967. godine te zaustavljanje gradnje židovskih naselja na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu. Izraelskoj politici zapravo je pošlo za rukom da stvari dovede na tu razinu da se pregovara o tome hoće li se uopće pregovarati, s time da ni takvih pregovora nema već više od godine dana. U tom svjetlu, Abbasov potez sa zahtjevom za članstvom u UN-u mnogi analitičari vide kao jedini put da se stvari počnu pomicati s mrtve točke.

U međuvremenu, mnogo se toga promijenilo. Val pobuna i revolucija u arapskim zemljama zauvijek je promijenio političku klimu u tom dijelu svijeta pokazavši da narod koji želi nešto postići to može i učiniti. Među Palestincima je također došlo do promjena, a najveća je ta što su se pomirili Hamas i Abbasov Fatah. Nema više toliko animoziteta, pa nije čudno što su Abbasa njegovi sunarodnjaci na povratku iz New Yorka dočekali kao nacionalnog heroja. Pojavila se u međuvremenu i Turska kao ozbiljan regionalni igrač, a premijer Erdogan već dulje zapadnim silama šalje signale da Turska zna kako bi to riješila te da želi preuzeti pokroviteljstvo nad mirovnim procesom. No na to se iz Washingtona ne gleda blagonaklono, iako je Turska članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u EU. Kako sada stvari stoje, čini se da sve ide prema novom zaoštravanju i sukobu koji bi mogao potaknuti novu provalu regionalnog animoziteta prema Izraelu. No ovoga puta u igru bi mogao uskočiti još pokoji jak i vrlo zainteresiran igrač.