Papa Franjo očito je izazvao nemalu nervozu među nekim vjernim sinovima i glasnogovornicima Katoličke crkve. Naročit uzrok njihovog nemira pohvale su koje na račun novog crkvenog poglavara dolaze i od onih koji su inače vrlo kritični prema Crkvi, naročito onoj u Hrvata. Za to pojedini komentatori krivim smatraju očito i samog Papu koji je za njihov ukus prema vanjskom svijetu preopušten, preblag i preotvoren dok prema kuriji i hijerarhiji trenira evanđeosku principijelnost, beskompromisnost, zahtjevnost i odlučnost. A tek je počeo.
Pokušajmo zamisliti kako bi Crkva u Hrvata podnijela onakav šamar kakav su dobila njihova slovenska subraća smjenom čak dvojice nadbiskupa, ljubljanskog i mariborskog, i to zbog financijskog mešetarenja. Preblizu se dogodio taj udar očinskog discipliniranja a da se potres ne bi osjetio i u kaptolskim kurijama. Stoga bi se kritike koje su se ovih dana kod nas mogle pročitati na račun pape Franje mogle tumačiti i kao preventivno ograđivanje od njegove karizme kojoj, eto, tako provokativno plješću neki anticrkveni sekularni tipovi. Tako se iz katoličkog kuta kritički propituje Papina popularnost i poziva se na oprez za slučaj da je on tek običan populist koji radi vlastite popularnosti dovodi u pitanje tradicionalne i temeljne katoličke, pa samim tim i hrvatske vrijednosti, umjesto kojih nameće neke tamo južnoameričke.
Takva bi kritičnost bila znak zdravog i slobodnog vjerničkog razmišljanja kada bi joj prethodio barem jednako kritičan odnos prema hrvatskim biskupima. Međutim, ako se nikada niste glasno zapitali je li, recimo, jednom biskupu mjesto u duetu s Thompsonom, a odjednom ste prema papinoj popularnosti podozriviji nego prema Bandićevoj, onda prizivate zaključak da s današnjim Vatikanom imate ozbiljnih problema.
Naravno, iza svake pohvale ili kritike doista može stajati manipulacija. Ja zato neću ovdje iznositi još jedno u nizu tumačenja pape Franje, nego samo njegove vrlo jasne riječi. U tu svrhu ponovno posežem za nedavno u Hrvatskoj objavljenom knjigom “O nebu i zemlji” (VBZ, Zagreb) u kojoj su Jorge Bergoglio, tada kardinal i nadbiskup Buenos Airesa, i židovski rabin Abraham Skorka, sami zapisali i objavili svoje razgovore.
O proročki neuvijenom načinu govora i njegovim posljedicama, kardinal Bergoglio, pozivajući se na njemu osobito dragog starozavjetnog proroka, tamo kaže: “Kada bi danas neki svećenik propovijedao Amosa prevedenoga na žargon Buenos Airesa, smatrali bi ga komunistom, zagovornikom Trećega svijeta i u najmanju bi ga ruku pokušali strpati u zatvor. Kada se radi o socijalnoj pravdi, Božja riječ je mnogo jača i izravnija od svega onoga što mi možemo izreći ili provesti u djelo. Impresivno, zar ne?”
Bergoglio je bio, a zasigurno i ostao oprezan prema svim mogućim ideologizacijama vjere, pa navodi da su u tom smjeru zastranjivali i neki od latinskoameričkih svećenika poznatih po svom angažmanu među siromašnima, ali istodobno priznaje da je njihov primjer bio snažan pokretač promjena razmišljanja i ponašanja u Crkvi i njenoj hijerarhiji. Strah od mogućih ideologiziranih tumačenja nikada kod Bergoglia neće izazvati suzdržanost prema “oštrini proroka” koji su mu nadahnuće, o čemu kaže i ovo: “U prvim stoljećima kršćanstva postoji mnogo takvih primjera, kao što su propovijedi svetoga Ivana Zlatoustoga. Kada bi ih danas neki svećenik želio ponoviti, skandalizirao bi polovicu župljana, jer bi – a tako su govorili proroci – stvari nazvao njihovim pravim imenom.”
Doista, kao nijedan od papa koje pamtimo papa Franjo ne oklijeva stvari nazivati pravim imenima, ne zaboravljajući pri tom niti na intelektualni oprez i naglašavajući uvijek potrebu da se ni o čemu ne govori napamet, bez temeljitog znanja i valjanih argumenata. Ali, naravno da onima koji će se u njima prepoznati neće biti lagodno kad pročitaju sljedeće Bergogliove rečenice iz razgovora o vjerskim vođama: “Po naravi sam nepovjerljiv prema fenomenu ozdravljenja, čak i u slučajevima objava i viđenja: odmah zauzimam obrambeni stav. Bog nije pošta da stalno šalje poruke... Strašno je naivno vjerovati da je nešto što vi ili ja osjećamo kao duhovnu utjehu, kada se molimo, proročanstvo ili objava. Ljudi ponekad nešto osjete, a neki to, lošim tumačenjem ili zbog duševne bolesti, zamijene za proročanstvo...
Danas se, uz parapsihološke studije i mišljenje onkologa, koji tvrde da psihičko stanje djeluje na tjelesno, mogu objasniti mnoge pojave. Tu je i zagovor rabina ili svećenika koji molitvom izmoli zdravlje neke osobe. Mislim da je jamstvo da je neka osoba doživjela ozdravljenje u skladu s Božjim zakonom jednostavnost, poniznost i izbjegavanje spektakla. Inače, osim senzacije, to može biti i posao... Poniznost je jamstvo Božje prisutnosti. Kada je netko samodostatan, kada ima odgovore na sva pitanja, to je dokaz da Bog nije s njim. Oholost se uočava kod svih lažnih proroka, promašenih vjerskih vođa koji religiju koriste za hranjenje vlastitog ega. To je stav vjerskih licemjera, jer govore o Bogu koji je iznad svega, a ne provode njegove zapovijedi.”
Ništa što čujete od pape Franje neće vas više toliko iznenađivati nakon što se bolje upoznate s mislima kardinala Bergoglija, poput ovih o komunizmu i kapitalizmu: “Neki kažu da vjera obećava bolji život ako se danas podnosi više no što bi ljudskog dostojanstvo trebalo dopustiti. Nagrada na onome svijetu ne oslobađa čovjeka obveze da se bori za osobna društvena, etička prava, za domovinu, za čovječanstvo. Ako osoba previše podnosi bez borbe za svoja prava, misleći samo na Raj, doista je pod djelovanjem opijuma... Svi misle da je Crkva protiv komunizma, ali jednako se protivi i sustavu gospodarskog, divljeg liberalizma. Takav sustav nije kršćanski i ne možemo ga prihvatiti. Moramo tražiti jednake mogućnosti i jednaka prava za sve, boriti se za socijalne olakšice, dostojanstvenu mirovinu, pravo na praznike, odmor i članstvo u sindikatima. Sve to čini socijalnu pravdu.”
Žalosno je po Crkvu i njena dva tisućljeća što će neke i danas iznenaditi ako Bergoglio i kao papa opet negdje izgovori ovo: “Bog ne ubija, čovjek se usuđuje ubijati u Njegovo ime. Ubijati u ime Boga, bogohuljenje je.”
A nakon što ga je rabin Skorka podsjetio na antisemitizam od kojeg nije bila imuna ni Crkva u Argentini u prvoj polovici 20. stoljeća, Bergoglio nedvosmisleno odgovara: “Bilo je to razdoblje uspona nacionalizma koji se na neprimjeren način vezivao uz katoličanstvo. I danas postoje časopisi koje izdaju ultranacionalisti i u kojima me optužuju za krivovjerje jer razgovaram s pripadnicima drugih vjera.”
Možda najteže riječi Bergoglio u knjizi izriče nakon što se prisjetio da je na avionima koji su 1954. bombardirali Peronove pristaše na Svibanjskom trgu u Buenos Airesu pisalo “Krist pobjeđuje”: “Takvo nešto u meni izaziva gađenje i ogorčenost, ljuti me, jer Kristovo je ime bilo upotrijebljeno za jednu potpuno političku akciju. Pomiješalo se religiju, politiku i čisti nacionalizam. Bezobzirno su ubijani nevini ljudi. Ne prihvaćam argument da je to bilo učinjeno u obrani nacije, jer narod se ne može braniti ubijanjem naroda.”
Za Bergogliovim oltarom su na misama za domovinu molili i predstavnici manjinskih vjera, on zastupa mir i ljudskost kao iskaze Božje ljubavi, a kao temelj uvjerljivosti Crkve odricanje od raskoši i zastupanje siromašnih i nezaštićenih. Iz perspektive Evanđelja to doista nije ništa novo, ali iz perspektive prevladavajuće prakse očito jest. Zato ne čudi što takav papa već ide na živce “velikim katolicima” koji imaju odgovore na sva pitanja, baš kao što i “velike Hrvate” u duetu s biskupom Ivasom neizmjerno živcira svaki pomirljivi ton generala Gotovine.
>> Izjave koje mijenjaju Crkvu: Papa Franjo trudi se biti sličan Isusu!