Odlazak predsjednika države Ive Josipovića kod pape Franje trebao bi baciti novo svjetlo na odnose Katoličke crkve i države u Hrvatskoj, koji su, generalno gledano, opterećeni lošom komunikacijom, priličnom zlovoljom s obje strane, nerazumijevanjem i prizemnim svjetonazorskim prepucavanjima, koja se češće odašilju s državnog nego s crkvenog vrha. Nije tome, dakako, kriv Josipović s Pantovčaka. Štoviše! Glavni krivac takvim lošim odnosima, s državne strane, premijer je Zoran Milanović, koji nevjerojatnom upornošću omalovažava važnost i značenje vjerskih zajednica u demokratskom društvu, pa će sigurno eri svoje političke vladavine za povijest ostaviti biljeg nesnošljivosti prema religiji, sličan onome u doba komunističkog totalitarizma. I to, da budemo jasni, posve nepotrebno.
Politika prema vjerskim zajednicama predsjednika države Josipovića posve je suprotna onoj koja se vodi iz Banskih dvora. Netko to može nazvati i političko-duhovnim sinkretizmom, umotanim u celofan opće pristojnosti Josipovićeva mandata, ali mu je vrlo teško nametnuti negativan predznak, jer se Josipović od prvih dana svoga mandata trudi uspostaviti otvorene i dijaloške odnose sa svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, pa je doslovce svuda dobrodošao. Koliku vrijednost posvećuje upravo tome pokazuje činjenica da mu je glavna savjetnica za odnose s vjerskim zajednicama sociologinja religije Ankica Marinović, koja ima izvrstan pregled i informacije o vjerskom životu u Hrvatskoj, a kojoj je pak pomoćnik Stjepo Bartulica, praktični katolik iz organizacije Opus Dei, koji svojom pojavom samo može obogatiti mandat jednog predsjednika-agnostika kakvim se Josipović deklarirao još u vrijeme svoje predsjedničke kampanje.
I zanimljivo, upravo ta činjenica, da je u većinskoj kršćanskoj i katoličkoj zemlji, kandidat za budućeg predsjednika agnostik (tj. nevjerujući koji je otvoren transcendenciji i traženju onostranoga) nimalo nije Josipoviću omela put prema Pantovčaku. Štoviše, možda su baš vjernički glasovi bili presudni da ondje dospije, usprkos tome što mu je parirao kandidat koji se javno deklarirao i deklarira kao katolik.
Otvorena Josipovićeva politika prema vjernicima i religiji, kako najvećoj i najbrojnijoj Katoličkoj crkvi, trasira mu, budimo do kraja iskreni, i put prema vjerničkim glasovima za novi mandat ako se za njega i službeno odluči. Jer Josipovićev otvoreni i iskreni agnosticizam mnogim vjernicima može biti privlačniji, primjerice, od uskogrudnog i zatvorenog ili pak tek pukog i folklornog katolicizma. A da se ne spominje ksenofobni ateizam koji “furaju” Milanovićevi Banski dvori, koji će svojom bahatošću odbiti ne samo vjernike u ovoj zemlji već i “vjernike” njegove partije, čijim bi ušima sigurno godile malo lakše note Milanovićeve “marseljeze” kad su u pitanju vjerske zajednice.
Još ako Josipović pozove papu Franju u Hrvatsku, a on se tome pozivu i odazove, pa nas u tradiciji prijašnje dvojice pontifeksa upiše u svoj skorašnji itinerar, bit će to jasan znak i državi i Crkvi da međusobno razumijevanje i dijalog koriste ljudima kojima trebaju služiti i jedni i drugi. Odnosno, da su sluge beskorisni ako se zatvore u svoje izolirane svjetove. Zvali se oni državnima ili crkvenima, posve je svejedno.