Prije trideset, četrdeset ili pedeset godina papa nam je bio dalek i nedoseziv. Nakon triju posjeta Ivana Pavla Drugog i nakon sutrašnjeg Benediktova, bit će nam običan. Jesmo li s tom običnošću postali bolji kršćani? Ne može li se i za papinu blizinu reći i kao za domovinu, i kao za ljubav, i kao za slobodu – ljepša je dok je nema i dok se za njom čezne!? Ni po čemu se ne vidi da je kršćanstvo papinim dolascima u Hrvatsku ojačalo, da je društvo postalo pravednije. Ti su pohodi medijski spektakl, prilika za slikanje ljudi iz crkvene, političke i drugih hijerarhija sa Svetim Ocem, prilika za mase da se na misi na otvorenom i na druge načine poistovjete s prvim Božjim službenikom.
Kad papa ode, nastavlja se po starom, ostaje tek uspomena, datum. Naravno, nitko ne može ni očekivati da bi papin posjet nešto bitno mogao promijeniti u državi, ali bi oni koji su za tu državu odgovorni stanje u njoj mogli učiniti dostojnijim njegova dolaska. Događa se obratno, što češće pape dolaze, Hrvatska je sve nekršćanskija. U papinoj blizini bit će najviši predstavnici vlasti i oporbe. Hoće li ga Jadranka Kosor obavijestiti o tome da njezina vlast ustrajava na nekim izrazito protukršćanskim zakonskim odredbama kao što su one o pobačaju, da je ta vlast servis krupnoga kapitala, da je siromaštva i pučkih kuhinja u Hrvatskoj sve više? Hoće li mu Zoran Milanović reći da bi, što se tiče kršćanskih načela u zakonima, stanje bilo još gore te da su vrlo male šanse da bi socijalna slika Hrvatske bila drukčija kad bi on došao na vlast. Naravno da o tome neće biti riječi, kao ni o tome da se već dvadeset godina smanjuje broj stanovnika u Hrvatskoj te da nije daleko vrijeme u kojem bi jedna stara europska katolička nacija mogla nestati.
Dakle, u svemu bitnome za život jedne zemlje događa se proturječje: što pape svojim dolascima više naglašavaju katolicizam u Hrvatskoj, on je u njoj sve slabiji. Ali nigdje, ni u Crkvi, ni u vlasti, ni u oporbi, neće uzmanjkati silnoga poštovanja prema papi, kao da smo uzorni u primjeni kršćanskoga nauka Crkve kojoj je on na čelu. Tako se zapravo štuje samo njegov zvučni naslov, njegova mitska planetarna veličina. Ne osjeća se obveza da se sadržajem i moralnošću vlastitoga života, života vlastite države, zasluže papa i njegov posjet. Gledam sastav “reprezentacije” koja će u Hrvatskom narodnom kazalištu razgovarati s papom.
Zar tamo nije bilo mjesta za majku, udovicu ili dijete poginuloga branitelja? Zar tamo nije bilo mjesta za predstavnika osiromašenog stanovništva? Zar se nismo jedan mali korak mogli odmaknuti od elitizma i elita koje ovu zemlju i jesu dovele do stanja u kojem nije zaslužila dolazak pape kao nagradu nego kao terapiju i opomenu? Ali tko do takvih pitanja u ovoj zemlji drži! Na kraju će se bilanca papina pohoda Hrvatskoj svesti na to koliko je tko blizinom i komunikacijom s papom napuhao svoje značenje, učvrstio svoje tašto samoljublje i povećao šanse na idućim parlamentarnim izborima. Kad papa ode, malo će kome pasti na pamet da se ozbiljno pobrine za ostvarivanje neke njegove poruke. Ali će se već dogodine početi razmišljati o tome bi li papa još jednom mogao doći u Hrvatsku! Jer u Hrvatskoj se kudikamo više od kršćanskih sadržaja cijene kršćanski trofeji, predstave i manifestacije. A gdje je Krist u tim spektaklima političke i crkvene elite?
Ima onih koji to znaju izraziti bolje od mene, pa ću na kraju citirati stihove iz pjesme “Cvjetnica” sjajnog pjesnika kršćanskog nadahnuća Rajmunda Kuparea:
Još i danas jašeš na živini
da lakše čuješ neusiljene usklike djece i priprostih.
Tvoji učenici odmagliše daleko u novim kolima.
Vremena se mijenjaju.
Sreća, da se ne mijenjaš Ti,
ni pogled Tvojega magarca.
Purgeraj Kozari bok Imaš jedan minus,popravi to malo lol