Da nije bilo kulena i šunke, možda Osječani još ne bi znali tko će imati vlast u njihovu gradu. No, u blagdanskoj opuštenosti i prigodnoj snošljivosti, i valjda u ekumenskom ozračju, osječke su se stranke, izgleda, dogovorile o podjeli vlasti.
Kada se pogleda koliko će stranaka dijeliti vlast, onda i nije pitanje – tko ima vlast u Osijeku? Ali kada bi to i bilo pitanje, odgovor bi mogao biti: a tko nema! Jer, u uskrsno je vrijeme dogovoreno da Osijekom vladaju HSP, SDP, HNS i HSU! Po brojnosti stranaka u gradskoj vlasti Osijek i nije nešto novo, no Osijek je i neovisno o tome slika hrvatske politike, njezina paradigma.
Za novonastalo osječko “vrijeme nježnosti” možda je bio još potreban samo HDZ i Miroslav Škoro, pa da se možda i opjeva nova politička idila, da se nježno uglazbi balada “Briga za grad”. U Osijeku se najpotvrdnije potvrdilo da u hrvatskoj politici više i nema principa, te da u njoj nema ni ljevice ni desnice. U Osijeku teško zaobilazni Anto Đapić pokazao se kao kvazivođa političke desnice. Nakon što je “magistralnim vođenjem” HSP-a u Saboru ostao Pale sam na svijetu, Đapić se povukao u bazu, tj. u Osijek.
I u Osijeku taj “vrući desničar” za komadić gradske vlasti nudi savez nekadašnjim “komunjarama”! A principijelni esdepeovci ponudu prihvaćaju! Principijelno i s jedne i s druge strane, koliko je teško. Pun velikih nacionalnih i patriotskih načela, Đapić “spašava Osijek” po principu: sve za vlast, vlast ni za što. I isto tako principijelni socijaldemokrati, puni socijalne brige i svjetonazorske tankoćutnosti za svoje simpatizere, pristaju sudjelovati u takvoj “brizi za Osijek”!
U uskrsnom virtualnom a-teističkom pajdašenju “vrućeg desničara” Ante Đapića i “hladnog ljevičara” Zorana Milanovića nije izostala ni intelektualna nazočnost monopolistice “građanske Hrvatske” Vesne Pusić. I njezina se stranka HNS, također vođena velikim liberalnim principima, pridružila osječkoj koaliciji principijelnih. Da se nisu o vlasti dogovorili HSP, SDP, HNS i HSU, vjerojatno bi se, također vođeni sličnim visokim političkim i etičkim načelima o vlasti, dogovarali (a možda i dogovorili) i HDSSB Branimira Glavaša i HDZ Ive Sanadera.
Barem je tako prije Uskrsa najavljivao nekadašnji Glavašev politički suputnik, a odnedavno Sanaderov saborski zastupnik Miroslav Škoro. Pozvavši se na povijest kao učiteljicu života, Škoro je utvrdio da su se pomirili Nijemci i Francuzi te ustvrdio da, ako su to mogli oni, “zašto onda ne bi mogli Sanader i Glavaš”. Naravno da bi mogli jer u hrvatskoj je politici sve moguće. Svjedoči o tome i sam Škoro, koji je nekoć pjevao pjesme podrške Glavaševim “regionalcima”, a onda dospio na listu JHDZ-a, a potom u Sabor.
Po političkoj načelnosti osječka je vlast ne samo suton principa nego i sumrak pameti. Osijek u tome jest paradigma. Ali i izvan njega još je takvih “principa”. I prije nego što je Sanaderova vlada priznala Kosovo HDZ-ovi saveznici iz SSDS-a, predvođeni Miloradom Pupovcem, javno su se mrštili i poručivali da će oni u slučaju hrvatskog priznanja Kosova biti principijelni, tj. da će ozbiljno razmisliti o svom ostanku u Vladi. Kada je Kosovo ipak priznato, SDSS-ovi su “politički principi”, uz nešto loše glume, uz male povremene i patetične javne predstave, progutani po načelu “bilo pa ga nije”.
Mogla je Hrvatska i dvaput priznati Kosovo, SDSS bi opet ostao u vlasti. Jedino bi bilo više krokodilskih suza. I priznanje Kosova i sastavljanje osječke vlasti pokazuju da su u hrvatskoj politici principi valjda jedino zato da se krše.
Političari ih krše, a puk to tolerira. Osijek nije tek puki isječak hrvatskog političkog svemira. On je njegov reprezentant i mikrokozmos. Tko se poslije svega, nakon pseudodramatizacije “kosovske bitke”, a pogotovo nakon “osječke balade”, još može zakleti da se u hrvatskoj politici poštuju načela?