Gluha engleska kazališna redateljica Jeanny Sealey i Bradley Hemmings, umjetnički direktor Festivala Greenwich+Docklands, godinu su dana spremali spektakl koji je prije neki dan izveden pred skoro sedamdeset tisuća gledatelja na olimpijskom stadionu u Londonu. Bilo je to otvaranje 14. paraolimpijskih igara.
London se doista potrudio oko jednakog tretmana olimpijaca i 4200 paraolimpijaca. Baš kao i na otvaranje Olimpijskih igara, došla je i Kraljica. Njezino pristajanje da s Danielom Craigom glumi u spotu na temu Jamesa Bonda u službi Njezinog Veličanstva, te da se uz pomoć kaskadera inscenira njezino spuštanje padobranom na otvaranje Olimpijskih igara, moglo se protumačiti i kao vladarska duhovitost i smisao za humor pomalo i na vlastiti račun. Ali, bio je to i vrlo isplativ poslovni potez koji je Elizabeta II odradila za dobrobit i profit svoga kraljevstva. Međutim, na otvaranje Paraolimpijskih igara došla je zbog nekih drugih, viših i trajnijih vrijednosti, zbog ljudskosti, zbog naglašavanja jednakosti i odavanja priznanja ljudima koji su drugačiji, ljudima koji su na životnom startu često zakinuti u odnosu na većinu, ljudima koji nadljudskom voljom svladavaju prepreke koje većina nas i ne primjećuje.
Ljudi s posebnim mogućnostima
Te smo ljude nekada nazivali invalidima i hendikepiranima. Onda je sskovan politički i lingvistički ispravniji termin osobe s posebnim potrebama. Meni se osobno više sviđa ona parafraza o osobama s posebnim mogućnostima. Netko slijep, gluh, paraliziran ili osakaćen u ratu ili kakvoj drugoj nesreći, sada bi mi s punim pravom mogao uzvratiti: “hvala ti na takvim mogućnostima, rado ću ti ih prepustiti”. Međutim, istina je da od svih ljudi koje poznam iz te skupine potencijalnih paraolimpijaca nitko zbog svoje bolesti ili nesreće nije zamrzio druge ljude i počeo se prema njima ponašati zavidno i neprijateljski. Naprotiv. To su uglavnom ljudi kojima ja mogu samo diviti i zbog njihovih profesionalnih postignuća, a još više zbog njihovog čvrstog karaktera i ljudskosti. Većina tih ljudi daje društvu mnogo više nego što njima daje društvo koje je često bezobrazno bezobzirno prema svakom s bilo kakvim znakom slabosti. Upravo je zato odnos “zdrave” većine prema toj i svim drugim manjinama prava mjera civiliziranosti i humanosti, u čemu je London položio veliki ispit jednako tretirajući olimpijce i paraolimpijce. Svijet još nije vidio tako veličanstveno, a istodobno tako pomno umjetnički osmišljeno otvaranje paraolimpijskih igara.
Opomena Stephena Hawkinga
Organizatori su uspjeli privući i nešto sponzora, ali nema sumnje da je dio novca zarađenog na Olimpijskim igrama bez škrtarenja potrošen na Paraolimpijske igre, kako i treba biti u civilizaciji koja se smatra ljudskom. I nije nimalo slučajno što je paraolimpijski spektakl, za razliku od onog ipak mnogo komercijalnijeg olimpijskog, bio bogatiji kulturnim i umjetničkim simbolima i sadržajima. Glavni je lik bila Miranda iz Shakespeareove “Oluje”. Glumila ju je u kolicima i sa štapom, ali i leteći nebom, glumica Nicola Miles Wildin, a njen otac Prospero, koji svu svoju snagu, znanje, moć i utjehu crpi iz knjiga, bio je slavni engleski kazališni i filmski glumac Sir Ian McKellen.
Čitav je stadion u istom trenutku zagrizao u Newtonovu jabuku, pjevalo se i sviralo Händela čije su arije bile plesom prevođene na jezik gluhih. Umjesto jata ptica letjele su uokolo knjige, baš kao i ljudi, paraolimpijci, superiorni uzorak naše vrste, osobito po svom neslomljivom duhu.
Prava je šteta što se HTV u ovom kratkom vremenu promjena ipak još nije promijenio toliko da bi kao prava javna televizija prenosio prosvjetiteljski toliko važnu, a k tomu još i tako spetkakularnu manifestaciju.
Našem društvu, kao i svijetu, doista treba iz nepokretnog tijela Stephena Hawkinga čuti opominjuću misao, nalik onoj A. B. Šimića: ne buljite u stopala, gledajte zvijezde, budite znatiželjni, naša avantura tek počinje. Doista, mi ljudi jedva da smo i privirili u dva svemira koji nas okružuju i na nas čekaju: jedan tamo vani, nezamislivo velik oko ove planetice, i drugi jednako beskrajan u nama samima, u još uvijek nedostignutoj ljudskosti.