Parazitizam u hrvatskoj kulturi

Nedavno sam se uvjerio da loša vijest može čovjeka i te kako obradovati. Meni se to dogodilo dok sam čitao “Vijenac”. Tome je listu dao intervju Pavle Kalinić, visoki zagrebački gradski dužnosnik, pa je u razgovoru ustvrdio kako je stanje u našem kulturnom pogonu katastrofalno. I, već mi se i ta konstatacija učinila kao dobar znak, a kad je čovjek stao za nju navoditi dokaze, osjetio sam kako mi se raspoloženje sve više i više popravlja.

Iznio je Kalinić nekoliko vrlo slikovitih podataka. Na primjer, da u kulturnim institucijama vlada teški nerad i da se one još nisu maknule iz samoupravnog socijalizma, a da se nitko ne usudi u njih dirnuti, jer bi to značilo preuzeti odgovornost što stotine i tisuće gotovana ostaju bez plaće. Iznio je, nadalje, da HNK ima više stalnih namještenika nego sva brodvejska kazališta zajedno. Izjavio je da su mnoge kulturnjačke grupe zapravo gomila grebatora koji za iste projekte vuku lovu s različitih strana, a onda tu lovu troše za svoje privatne svrhe.

A najbolje od svega je ovo: Kalinić pokazuje da su službeni i alternativni umjetnici zapravo braća rođena. Službeni umjetnici izvuku od države dva ili tri ateljea, pretvore ih u stanove, a onda traže da im se dade još, i uz to kukaju kako nikada ništa nisu od društva dobili. A alternativci su savršeno prikopčani na državnu sisu, pa su neovisni samo po imenu, a nipošto po riziku i slobodi, ali se strahovito ljute kad im to netko kaže.

Nabrojio je Kalinić još cijeli niz sličnih stvari i potkrijepio svoje kazivanje brojkama i imenima. I, sve je to meni došlo kao melem na dušu. Naravno, ne zato što bih bio zlurad, daleko od toga. Nego zato što su me Kalinićeve konstatacije oslobodile jedne velike dileme. Evo kako: i meni se već dugo čini da je stanje u mnogim našim kulturnim ustanovama loše, upravo sramotno. Ali, naprosto se ne usuđujem o tome javno govoriti, jer uvijek pomišljam da nisam dovoljno kompetentan. Računam: lako je moguće da se meni samo priviđa taj parazitizam i šlamperaj, bilo zato što nemam dovoljno podataka, bilo zato što sam star i mrzovoljan.

A sad odjednom vidim da nije tako: Kaliniću se ne može prišiti ni da je zlonamjeran ni da je slabo informiran, a pogotovo mu se ne može spočitnuti da nije pozvan da takve ocjene daje. Pa, ako on vidi stvari onako kao i ja, onda mora biti da obojica vidimo točno.

I, eto razloga za veselje, eto kako se loša vijest pretvara u dobru. Situacija je mučna, zbilja je ružna i teško će biti popraviti je, ali barem znamo da su nam oči zdrave. A to nije malo, ako se uzme u obzir da ništa drugo i nećemo postići: preko Kalinićeva će se intervjua prijeći šutke, a zatim nastaviti po starom.