Pariz i London su uz Abbasa i žele riješiti palestinski problem

Kada je u 1992. godine Hrvatska postala punopravna članica UN-a, svi smo slavili jer je taj trenutak bio svojevrsna potvrda da nas je međunarodna zajednica prihvatila. Ta nam je činjenica dala određenu sigurnost i nadu da će život u tim teškim trenucima ipak krenuti nabolje, da će nas shvatiti ozbiljno, pomoći...

Potkraj prošloga tjedna Palestinci nisu dobili tako lijep i raskošan poklon kao mi prije dvadesetak godina. No status koji u UN-u ima i Vatikan, za buduću palestinsku državu velik je korak naprijed na izuzetno tegobnom putu prema statusu prave i punopravne države, koji bi omogućio minimum dostojanstva narodu koji šezdesetak godina živi u zrakopraznom prostoru.

Ključna figura cijelog ovoga procesa je predsjednik Mahmud Abbas koji je, usprkos činjenici da su ga mnogi proglasili “bivšim čovjekom”, političarom bez ikakve konkretne moći i gubitnikom čija je sudbina zapečaćena, išao dalje. Za ono što se dogodilo u Općoj skupštini UN-a on je neumorno i gotovo iz dana u dan lobirao pune dvije godine obilazeći europske i svjetske glavne gradove ne obazirući se na sve raširenije tvrdnje da on nema mandat palestinskog naroda, koji radikalni Hamas iz pojasa Gaze sve više vidi kao zaštitnika svojih nacionalnih interesa. Stoga su Abbasa otpisale mnoge zemlje, mnogi lideri su ga primali iz čiste samilosti, što je jako odgovaralo Izraelu, koji je Abbasov pad vidio kako prigodu za cementiranje statusa quo, odnosno za odbijanje svake mogućnosti da se zaista nastave pregovori i mirovini proces. Abbas, kao legalno izabrani predstavnik palestinskog naroda, percipiran je kao netko s kime se ne isplati pregovarati zato jer ne zastupa cijeli narod, a Hamas, koji su neke zemlje proglasile terorističkom organizacijom, nije ni dolazio u obzir kao eventualni partner u pregovorima. No sada je Abbas dobio neki novi legitimitet, a krajnje je zanimljivo to da su mu ga velikim dijelom dale moćne europske zemlje koje su, izgleda, shvatile da se treba nešto učiniti, da se mora odnekud krenuti u raspetljavanju bliskoistočnog čvora, a da je rješavanje palestinskog pitanje najlogičniji početak. Na kraju prvoga mandata američkog predsjednika Baracka Obame postalo je jasno da SAD sve želi elegantno zaobići. S druge strane, Europa, odnosno točnije EU, počela je Bliski istok percipirati kao svoje vlastito dvorište u kojem se događaju stvari koje bi se mogle oteti kontroli i raznijeti pola kuće, a osobito u trenucima kada se opasno zakuhalo u Siriji.

Stoga se nimalo ne treba čuditi da su ovih dana na palestinsku stranu oštro stali britanski premijer David Cameron, francuski predsjednik François Hollande, pa čak i Palestincima pomalo nesklona njemačka kancelarka Angela Merkel... Čak su i London i Pariz jučer najavili da povlače svoje veleposlanike iz Tel Aviva, i to zbog osvetničkog pohoda izraelske vlade protiv Palestinaca i zbog odobrenja za gradnju židovskih naselja na palestinskoj zemlji, što uključuje i rušenje palestinskih domova.

Za Izrael je najšokantniji bio njemački suzdržani glas u UN-u zato što je Merkelova još nedavno govorila da je sigurnost Izraela apsolutni prioritet za Njemačku, koja je zbog svega što se događalo u vrijeme II. svjetskoga rata uvijek bila jako oprezna s Izraelom. Francuska je već neko vrijeme jako otvoreno na palestinskoj strani. Pridružuje im se i Španjolska, koja želi dobiti mjesto u Vijeću sigurnosti i koja arapske zemlje vidi kao podršku koja bi mogla biti presudna. Usto, Madrid, Rim i Lisabon otvoreno se pridružuju Francuskoj, koju vide kao zemlju koja će im pomoći da riješi svoje gospodarske i financijske krize. U posljednjih nekoliko dana Francuska i Velika Britanija iskristalizirale su se kao zemlje koje su više nego spremne umočiti prste u ključalu bliskoistočnu juhu, i to na palestinskoj strani, što je za Izrael svakako šok jer je postalo jasno da su Sjedinjene Države partner koji želi ostati po strani.