Povod je ovome tekstu kaca nečisti u koju me, ne prvi put, pokušavaju gurnuti u Novom listu (Zima, 25. IV.). Silina uvreda na moj račun prelazi čak i granice uobičajena neukusa. Stoga, umjesto bilo kakve polemike, nudim malu povijest bolesti koja je izbila u riječkome listu.
Prema dosjetki kolege Jože Vlahovića, u bivšoj su Jugoslaviji svi novinari pripadali nekoj od triju vrsta članova Saveza komunista, kolokvijalno, Partije: sadašnji, bivši i budući.
Razlikovali su se u koječemu, no jedno ih je spajalo: svi su bili partijci. Joža je, međutim, previdio (da nije, ne bi bilo dosjetke) četvrtu novinsku vrstu, a to su vanpartijci. Nije ih bilo više od 10% i također su se dijelili u tri osnovne skupine.
U prvoj su bili oni koji nisu htjeli u Partiju, jer se nisu slagali s njezinom politikom; drugu su činili oni koji u Partiju nisu mogli, jer ih Partija nije htjela primiti, a treća, najbrojnija, sastojala se od onih koje Partija, pa ni politika uopće, nije zanimala, a nije ih zanimala stoga što nisu bili zainteresirani za bilo kakve promjene, što su živjeli u svili i kadifi državno-partijsko-direktorske elite i što su politiku doživljavali kao profanu djelatnost kojom se bave njihovi dosadni (i kompromitirani) starci i pripadnici tamo nekih nižih društvenih klasa.
Kad se na početku devedesetih sve promijenilo, mnogi su se partijci (ne samo oni iz novina) nastavili baviti politikom, pa i osnivanjem novih stranaka. Imali su političko iskustvo i znali su ga iskoristiti.
Što se bivših vanpartijaca tiče (ne samo onih iz novina), u politiku su odmah ušli nekadašnji protivnici Partije. Na njezina su vrata nahrupili i oni iz druge skupine (koje Partija nije htjela), uglavnom se prikazujući protivnicima bivšeg režima, premda to nikad nisu bili. Ipak, najzanimljivija je bila preobrazba zadovoljnih vanpartijaca iz treće skupine.
Čim je država propala, naglo su se i otvoreno politizirali. Kako su dotad bili formalno apolitični, u 90-ima su se, kad postadoše ultra politični, mogli osloniti samo na svoje vanpartijstvo.
Oni, eto, ne bijahu, kao neki, prodane partijske duše! A to što su bili sama duša režima, toga se, mislili su, nitko neće sjetiti. Ali, sjećamo se. Nismo zaboravili što su radili i kako su gradili karijere.
Primjerice, gospodin koji na mene reži s Kvarnera. Odrastao je na Pantovčaku, otkrio ga je Čengić u dopisništvu Oslobođenja, a u Vjesniku se obreo nakon ulizivačkog teksta o Krleži.
Redakcijski mu je nadimak, zbog lika i karaktera, bio Namirisana Krpica. Glavne su mu zasluge u književnosti, u koju se vrlo teško i neuspješno pokušava probiti (vidim da još nije svladao ni deklinaciju imenice usta), glasovita dodjela Goranove nagrade samome sebi i činjenica što mu je otac za onoga rata bio vrtlar kod Slavka Kolara u Božjakovini (i partizanski špijun).
Partija vanpartijaca s Pantovčaka bila je i jest jača od običnih partija. I svakako zdravija: tko se razboli, pošalju ga na oporavak u Rijeku.
Je, pravo zboriš-kumajele----! I meni je muka pregolema od onog članka Jurasića, pa ću uradit štogod pametno dok se malo saberem. Živio ti meni Pavičiću, takvih ljudi treba ova nesretna medijska kaljuža!