Partizani nisu iznad zakona

Staljin je na krilima komunističke ideologije postavljao i širio tezu o “jedinom pravom antifašizmu”, naravno onom koji dolazi iz Moskve. Iako je činjenica da su se Staljin i njegovi komunisti propagandno okomili na fašizam tek potkraj Drugoga svjetskog rata, dok je Kominterna fašizam prije rata definirala kao “najviši stadij kapitalizma”, što znači da su fašizam i građanska demokracija u biti jedno te isto. Zbog svega toga nije dopušteno znanstveno istraživati žrtve rata i poraća. Jer bi znanstvena analiza pokazala da između fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma nema bitnih razlika.

Retorzija i osveta događale su se nakon rata diljem Europe, ali je “nešto sasvim drugo kad se država organizira i ne samo pohapsi sve te ljude nego ih poslije i jako sistematično likvidira, pa još 40 godina čuva ta grobišta, da se ne otkrije broj i identitet žrtava. Prvo ih prikrije, a onda ih čuva da ih netko, makar i slučajno, ne otkopa, što se događalo, recimo, pri gradnji autoceste kod Maribora. Pa kad uzmeš u obzir kako je država to napravila i tko je vodio tu državu...”

Najvažniji su to navodi iz jednog članka najpoznatije slovenske povjesničarke dr. Jerce Vodušek-Starič otprije nekoliko godina, inače kćeri slovenskog partizana, koji je i te kako aktualan i u Sloveniji i u Hrvatskoj. Jer gotovo svakodnevno na svjetlo dana isplivavaju tisuće kosti ljudi koji su bili smetnja komunističkom režimu i koji su kao takvi “morali” završiti pod zemljom. U Sloveniji se nedavno tako dogodio šok nakon otvaranja Hude Jame, a u Hrvatskoj s masovnim grobnicama kod Zaprešića. No tu nije kraj. Takvih grobnica ima još na stotine.

No u pokušaju rasvjetljavanja i kažnjavanja tih masovnih komunističkih zločina, koji nikako nisu bili pojedinačni ekscesi, poteže se, navodi ona, uvijek jedan te isti “argument”: “Svaki je takav pokušaj odmah ocijenjen kao pokušaj diskreditiranja narodnooslobodilačkog pokreta, koji je prije svega bio oslobodilački i koji nam je donio nacionalnu suverenost, tako da smo 1991. godine mogli ostvariti vlastitu državu.” Kako to vrijedi za Sloveniju, tako i za Hrvatsku. I najčešće taj “argument” u nas poteže predsjednik Stipe Mesić. Štiti li on osobno Manolića ili Boljkovca od progona, kako navodi HHO, treba tek dokazati.

Ali Mesić je prekjučer sam priznao da neizravno opstruira rad policije. Jer je pred kamerama rekao da je zvao ministra Karamarka i da bi, po njemu, bilo katastrofalno da se sad ispituju svi partizani o tim zločinima. Koliko je poznato, o čemu se po Ustavu treba brinuti i Mesić osobno, državna bi tijela trebala samo raditi svoj posao, a to je potraga za odgovornima za ove masovne zločine, koliko god možda već bilo prekasno.

Ni jedan partizan neće biti pritvoren niti odveden u logor, a još manje likvidiran. Ipak živimo u demokraciji. No makar netko bio nekad i partizan, nikako nije i ne smije biti iznad zakona. Ako se Mesić zalaže da svaki zločin mora biti kažnjen, onda policija i Državno odvjetništvo moraju raditi svoj posao bez javnog i tajnog opstruiranja i pritiska na njih. Kao što moraju nastojati riješiti svako drugo kazneno djelo.

I na kraju, napokon bi trebalo stati i s relativiziranjem tih zločina. Jer ako su u grobnicama oni koji su krivi i za Jasenovac, može se potegnuti i “argument” da su ustaše odgovor na srbiziranu prvu Jugoslaviju, pa imaju olakotne okolnosti za svoje zločine. I kad bismo tako išli u povijest, došli bismo do Kajina i Abela. A pogotovo je deplasirano ove zločine uspoređivati s onima u Domovinskom ratu. Jer komunistički su bili planirani i dio strategije preuzimanja vlasti, prava revolucionarna staljinistička čistka. A u Domovinskom su ratu bili baš ekscesi, a ne državna politika. Tome je i Mesić svjedok.