Zbilja se to više ne da durat! Izbaciš ga kroz vrata, evo ga kroz prozor. Mislim na patetičnog inkasatora povijesnih računa koje sam izmišlja. Fakturirao nam je već svašta, a sad je došao s optužbom da je svaki Hrvat, i kao pripadnik kolektiviteta i kao pojedinac, “odgovoran pred ustaštvom”!
Nije rekao da je svaki Hrvat kriv za ustaštvo i da su Hrvati kao narod skloni istrebljenju drugih naroda, premda je baš tako njegova teza protumačena u krugovima koji su mu bliski, a i ja je tako shvaćam. Rekao je: “Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našeg (hrvatskog, op. J. P.) nacionalnog identiteta, kojeg ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više nije Hrvat. Ne može se Nijemcem biti po Goetheu i Fassbinderu, a ne biti, još više od toga, po Adolfu Hitleru.”
Ustaštvo je epizoda u hrvatskoj povijesti i kao takvu je se niti može, niti treba, brisati iz nacionalnog pamćenja. Koliko ta epizoda utječe na strukturu hrvatskog nacionalnog identiteta, tema je o kojoj se može, i treba, raspravljati, no da bi ta epizoda određivala nacionalni identitet na način da bez nje identiteta ne može biti, to je obična besmislica.
Dana 26. lipnja 1941. u ličkom selu Malom Bubnju od ustaške je ruke stradala cijela pravoslavna obitelj Petra Pilipovića. Preživjela je samo četverogodišnja djevojčica Milica koja se sakrila u pasju kućicu. Tu ju je dan nakon zločina našla djevojka Manda Krpan, Hrvatica, obiteljska prijateljica i susjeda iz nedaleke Pištalske Drage, koja je došla k Pilipovićima posuditi peglu. Manda je dijete koje od straha nije moglo govoriti odvela k svojoj kući i tu ga sakrila.
Ne zadugo, jer već krajem srpnja njih su dvije opet morale bježati. Počeo je tzv. ustanak – u obranu kojega je patetični inkasator i smislio tezu o odgovornosti svih nas pred ustaštvom. Manda je Milicu uprtila na leđa i umakla u petnaestak kilometara udaljeni Kulen Vakuf u Bosni. Očajna i zbog toga što je nepokretnog i poluslijepog oca Pipinu morala ostaviti. Nikad ga više nije vidjela, jer su ga ustanici čim su došli zapalili zajedno s kućom.
U Vakuf su se sklonili praktički svi Hrvati iz južne Like i Bosne, njih nekoliko tisuća, te četiri-pet tisuća muslimana iz okolnih bosanskih krajeva. No, tu još nije bio kraj Mandina i Miličina martirija. Na rođendan kralja Perice, 6. rujna, i njemu u čast, ustanici su sa svih strana napali Vakuf i masakrirali na tisuće izbjeglica (nešto slično ponovit će se u Srebrenici, ali to, ipak, još nitko, pa ni naš inkasator, ne prikazuje kao antifašistički ustanak!).
Manda se s Milicom uspjela probiti do Bihaća i tu zbrinuti djevojčicu. Kraj rata Milica je dočekala u domu časnih sestara u Šestinskom Dolu, gdje je po nju došao ujak. Milica se sastala i sa svojom spasiteljicom Mandom koju je doživljavala kao drugu majku. E, sad, smiju li Manda i Milica prekrižiti i ustaštvo i slavni ustanak, a da im inkasator i njemu slični raznosači obmana na identitet ne lupe kakav sramotni pečat?
Što se tiče afežea, tu ti je uvijek bio dernek, obavezno kobasica a i grah.