Na otoku Lokrumu, na toj maloj tropskoj oazi, u vrijeme mog djetinjstva bila su dva drvena paviljona u kolonijalnom stilu, sa širokim verandama naokolo i drvenom ogradom obojenom u tamnozeleno. Bili su izgrađeni jedan nasuprot drugome, tako da su tvorili malo dvorište u kojemu je, u hladu nekoliko palmi, bila niska betonska cisterna obrasla lišajevima.
Naokolo je rasla gusta crnogororična šuma koja je ljeti širila prijeko potrebnu svježinu i hlad. Tu smo nekoliko puta jeli, kad sam bio mali, ja i dundo. Ili smo odlazili na piše s našim prijateljima iz Beograda, bračnim parom Jovanović. Gospodin Jovanović, poznati dječji kirurg, s licem dendija i velikim madežom na obrazu, pušio je duge smeđe cigarilose, sigurno napravljene od najboljih sorti južnoameričkog duhana, čiji je miris još dugo ostajao lebdjeti u zraku. Njegova žena Koviljka, također doktorica, bila je košćata i šutljiva, pitomog pogleda, s kestenjastom kosom skupljenom u punđu na potiljku (punđe su, izgleda, onda bile jako moderne).
Sjećam se žamora unutar paviljona i na verandama. Škripanja drvene platforme, uzdignute oko metar od tla, kuda su kao u holivudskom filmu trčali uredno podšišani konobari u bijelim košuljama i s leptir-mašnama. I danas se sjećam pogleda glavnog konobara, njegova lilca usred gužve i borbe za stol između pohlepnih gostiju. Sjećam se njegovih bucmastih obraza, prvih graški znajoj na čelu, njegova staklenog pogleda mirnog kao voda na dnu zaboravljenog bunara, voda do koje je ipak prodrla jedna sunčeva zraka zraka poznanstva između njega i mog dunda. Sigurno je vladala velika gužva tog dana, ali mi smo ipak protekcijom natkonobara ili ne? stekli stol na terasi ispod kosog krova, u duplom hladu paviljona i krošnji, u pirkanju laganog povjetarca.
Sjećam se bijelih ubrusa, zveckanja posuđa i svježe salate u kockastom tanjuru s ugraviranom ultramarin plavom crtom i znakom žlice i vilice. Bila je to salata od sitnog blijedozelenog kupusa, stvar hrskava i puna svježine. To mi se svidjelo, jer budući da sam bio razmažen nisam volio skoro ništa jesti u restoranima na Lokrumu. Ništa osim juhe od povrća koja je bila jednako hrskava, ali samo ako bi pod zub došlo tvrdo zrno graška ili komadić mrkve. Dvadeset i pet godina kasnije, kad sam došao na Lokrum prvi put nakon rata, paviljoni su bili sasvim propali. Platforme su se urušile, a iz zemlje su buknuli korov i drača, boja se osušila i oljuštila. Okolna je šuma djelomice progutala i zarobila građevine puštajući unutra granje, korijenje i puzavice, osvajajući drvene ruševine kao rebra davno pokopanog mrtvaca. Radnici su jedino raščistili malu poljanu između, vidjela se betonska cisterna za vodu, a malo dalje netko je istresao čitavu piramidu pijeska boje nerafiniranog šećera. Iza te pješčane dine rasle su dvije palme pa me slika podsjećala na pustinjsku oazu. No, unatoč poraznoj slici urušenih građevina, zastajem na trenutak i opet čujem zveckanje posuđa, jedem hrskavu salatu, osjećam svježinu maestrala i vidim stakleni pogled glavnog konobara (već odavno mrtvog) dok se trudi da nam pronađe slobodan stol.
Nekoliko godina kasnije tuda prolazim sa svojim trogodišnjim sinom. Odmah pored ruševina prolazi put za Mrtvo more oivičen niskim oleandrima s crvenim cvjetovima. I odmah pored puta nalazi se mala slavina s kamenim koritom. Oko njezina mjedenog grlića obigrava nekoliko osa i ja oprezno otvaram vodu pomičući otponac u stranu. Slavina se uzbudi, zatrese, izlijeće snažni prštavi mlaz, koji suhu crvenu prašinu oko korita pretvara u blato. Nije ga moguće smanjiti. Ose se uznemire. Punim praznu plastičnu bocu Fante, dok voda pršti naokolo, i gledam paviljone. Potpuno su propali, urušili se, postali ruglo otoka, tužni preostatak jednog izgubljenog doba. Netko je na njihovu ogradu naslonio desetak željeznih skalica za spuštanje u more, njihova se bijela uljana boja oljuštila i ispod probija hrđa potrebno im je brušenje i temeljito ličenje. Ima ih većih, s pet ili šest prečki i polukružnom vilicom, koja se zabije u utore na obali, kao i nekoliko manjih sa samo dvije ili tri prečke. To su skalice s raznih mjesta za kupanje na otoku, ostavljene preko zime da ih more ne razbije.
Možda sam se nekad davno i ja pjenjao jednom od njih dok sam izlazio iz mora, tresući glavom da mi se kosa brže osuši, i dozivajući dunda ili tetku. Možda? Ima li smisla sad misliti o tome? Pazim da osa ne ubode dijete i odlazim dalje. Vidim i čujem ono što ne postoji: prati me zveckanje pribora za jelo, hladni dašak morskog maestrala, miris tople juhe od povrća, veseli razgovor turista, gusti hlad paviljona u kolonijalnom stilu.