Peta avenija, dnevni boravak na minus 15

Rodio sam se na Manhattanu. Tu sam odrastao. Nisam volio školu, a učitelji nisu voljeli mene. Kad sam osjetio prvi zarađen dolar u ruci, pomislio sam da je cijeli svijet moj i da nije važno što ne znam dobro pisati ni čitati. Pa nitko to u mojoj obitelji nije nikad ni znao kako treba, pa su svi živjeli zadovoljno. Pišite i poručite svijetu da u New Yorku ima puno siromašnih ljudi bez posla te o vlastitom krevetu mogu samo sanjati. To jedino i želim prije nego što umrem, svoj krevet, plahte i topli poplun. Ne, nisam gladan, ali sam jadan. Dajte mi još koji dolar... Zlo je taj dolar. Što bi drugo bio kad ja ovako teško živim bez njega, a dobar sam čovjek  tim je riječima Cliff Delano započeo svoju priču o bijedi u kojoj živi već desetak godina u New Yorku.

 Proseći po Lexington aveniji, preživljava iz dana u dan, iz jedne zime u drugu. Njegova je priča samo jedna od brojnih koje bi se klonirane mogle staviti uz biografije stotine i tisuće siromašnih, napuštenih, zaboravljenih i nesretnih newyorških skitnica i siromaha. Zadnjih sedam dana niske temperature i snijeg nepodnošljiva su stvarnost ljudi kojima je dom ulica. Mjesta za počinak traže u blizini gradskih crkava, ulaza u podzemnu željeznicu, a uz ispušne ventile stambenih zgrada malo topline. Taj smrdljivi zrak gubi svaku oznaku nepodnošljivosti u nosnicama i tijelima tih jadnika, jer zahvaljujući njemu mogu preživjeti još jednu studenu newyoršku noć.
Pružili smo Cliffu Delanu pet dolara za hranu, a on se s veseljem raspričao. Otkrio nam je da je "nekad davno", kako kaže, radio i kao dostavljač hrane u uredu guvernera Marija M. Cuoma.

Zaboravila prezime
 Sigurno mi ne vjerujete  zagleda se upitno.  Svašta sam ja radio, ali nisam imao novca za zdravstveno osiguranje i kad sam dobio hepatitis pa završio u bolnici, jedva sam platio dva dana za liječenje jer za više nisam imao. Otkad sam se teško razbolio, nikad više nisam dobio novi posao. Nitko mi ni sada neće ništa dati raditi. Svi se boje skitnica. A ja ne kradem, samo prosim da bih preživio. Rodio sam se u New Yorku, a živim od milostinje turista i studenata. Oni mi daju i koju cigaretu kad se oko ručka prošetam pokraj Baruch sveučilišta.
 Nakon nekoliko minuta razgovora, Cliff postaje razdražljiv. Ponavlja priču, pa se izgubi u nesuvislosti, traži još dolara... Čim smo se pozdravili, odmah pruža ruku drugim prolaznicima, hitro zaboravlja da smo uopće pričali, jer samo pola sata kasnije, kad smo se opet mimoišli, tražio je još dolar za kruh.

Gospođa Kathryn već nekoliko godina "ordinira" ispred poslovnice Chase banke na Trećoj aveniji i 32 ulici. Ta prosjakinja koja je zaboravila vlastito prezime posjeduje jednu stolicu na rasklapanje i stara kolica s kojima je netko sretniji od nje nekad odlazio u kupnju namirnica. Danju sjedi na stolici ispred banke, predvečer se s kolicima prošeta kvartom i potom se vrati na spavanje na isto mjesto. Žali se da su je prije nekoliko dana otjerali "oni iz banke", pa sada može samo noću na svoje uobičajeno mjesto gdje se ispod ulične svjetiljke umota starim dekama i krpetinama, pod kojima smrznuta na minus petnaest dočekuje zoru.

 Molim vas, ne slikajte me, vi ste iz policije!?  panično je skrivala lice od objektiva. Bijelom puti koja odaje tragove nekadašnje njegovanosti i savršenog engleskog, Kathryn nipošto ne ostavlja dojam vječne skitnice. Možda i zna svoje prezime, ali ga krije. A kad smo je upitali što bi voljela da joj netko daruje kako bi lakše živjela, kao iz topa je ispalila: Art!
  Umjetnost, trebam samo umjetnost za svoj dnevni boravak. A to vam je cijela Peta avenija!

Prodavačica zna istinu
Raspitujući se o njoj u četvrti gdje prosi, od prodavačice u trgovini gdje ta sirotica kupi pecivo za 35 centi doznali smo kako se šapuće da je Kathryn nekad imala bogatog ljubavnika koji je posjedovao kolekcije slika, ali ju je napustio kad je počela pokazivati prve simptome depresije, u koju je poslije upala kronično.

Cliff i Kathryn samo su dvoje od 1,5 milijuna stanovnika New Yorka koje statistike vode kao siromašne građane. To je gotovo 19 posto od ukupnog broja stanovnika najvećeg američkog grada, a najtužnije je da u toj statistici ima i 700 tisuća gladne djece. Nisu svi na ulicama, ali njihovi su životni uvjeti i prehrana ispod razine svega što u modernom smislu predstavlja New York. City Harvest, najstarija gradska humanitarna organizacija za pomoć gladnima, upozorava da su lani prehranjivali 1,6 milijuna gladnih Newyorčana hranom koju su prikupili od restorana, sponzora i bogatih donatora. Po američkim pravilima, siromašnima se može proglasiti svaka obitelj od četiri člana koja godišnje ima manje od 18.800 tisuća dolara ili samac koji živi od 9400 tisuća dolara 12 mjeseci.

Alex Cullom ima pedeset i tri godine, odrastao je u Bronxu, a trenutačno živi u Harlemu s dvoje djece u jednoj sobi. Supruga mu je, kaže, pobjegla, a nije mu žao jer je previše voljela čašicu. Sinovi nisu idealni jer su napustili školovanje, ali prodaju voće na ulici i barem su siti. Alex nema stalni posao, ali povremeno pomaže talijanskim restoranima na Drugoj aveniji izbaciti smeće i oprati pločnik pred ulazima. Dobije večeru, vjerojatno ostatke hrane i koji dolar, a tvrdi da cijeli život teško živi i da se već na to naviknuo. Jednostavno, kaže, sve je krenulo loše jer se rodio u Bronxu.

Ognjište u podzemnoj
 Ja još živim odlično kakvih sve siromaha ima. Više ima vrijednosti u ovom smeću koje slažem nego u svim stvarima koje posjedujem. Ali znate što me najviše čini nesretnim? Ova hladnoća i ovaj prokleti vjetar! Glad zaustavim, ali smrznem se iznova svake zime i onda se oporavljam do sljedeće.
Lawrence Reuter, direktor newyorškog javnog prijevoza, upozorava da imaju velike probleme sa skitnicama u zimskom razdoblju jer noću okupiraju postaje na podzemnim željeznicama, gdje spavaju, stvaraju nered, a često i zapale vatru da bi se ugrijali.

Grad nema dovoljno skloništa za sve siromahe, a lokalni političari, koji ne žele to službeno potvrditi, pričaju kako među skitnicama sigurno ima nesretnih sudbina i teških životnih priča, ali i puno lijenčina, pijanica i narkomana koji i kad im se ponudi pristojni smještaj u nekom domu za beskućnike ili posao čišćenja, odbijaju sve i vraćaju se neizvjesnostima života na newyorškim ulicama, parkovima i avenijama.

Suprotno mišljenjima da su newyorški Židovi najbogatiji građani na Manhattanu, tjedne novine The Jewish Week objavile su nedavno apel za pomoć gladnim i siromašnim pripadnicima te zajednice. Uz objavljenu informaciju da jedan milijun američkih Židova nema dovoljno prihoda za normalnu egzistenciju i da se u statistikama vode kao sirotinja, u tjedniku je zatražena pomoć u "košer" hrani i odjeći. Gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg uoči državnih i vjerskih blagdana, a posebno oko Božića svakodnevno traži od građana da se sjete gradske sirotinje i beskućnika te im udijele pomoć. Prema podacima City Harvesta, najtraženije su donacije poput dječjega i trajnoga mlijeka, tjestenine, riže, povrća i sardina u konzervama, zašećerenog voća.

Newyorška udruga za pomoć gladnim i siromašnim građanima City Harvest svakog tjedna na Manhattanu podijeli 260 tisuća obroka hrane. U izvršnom odboru te najstarije organizacije na svijetu za pomoć gladnima je i američki Hrvat Michael Young. Njegova majka Neda Young, podrijetlom Korčulanka, uspješna poslovna žena koja kapital ulaže i u brodarsku tvrtku "Mediteranska plovidba", nedavno je na dobrotvornom ručku u hotelu Pierre u New Yorku za siromahe prikupila 15 tisuća dolara.