Jedan od najdugovječnijih i najpoštovanijih rock i blues sastava uopće,
svakako je britanski sastav Nine Below Zero. Njihov uspon na gorućoj
Londonskoj sceni 1970-ih godina razvijao se usporedno s eksplozijom
punk sastava iako su oni bili bliži blues majstorima iz Chicaga 50-ih
godina. Već su s prvim album "Live at the Marquee" postigli uspjeh te
vjernu publiku koja je davala sve od sebe na nastupima. Od tada pa do
danas njihovi su nastupi žestoki i puni energije u kojima i grupa i
publika daju sve od sebe.
O grupi i svom radu za "Ekran" je govorio član grupe Mark Feltham, usni
harmonikaš koji je dijelio pozornicu s najrazličitijim svjetskim
zvijezdama poput Peteom Townsendom, Oasisom, Zuccherom, Joe Cockerom i
mnogim ostalima.
EKRAN: Iako ste vi osobno već bili u
Hrvatskoj, za grupu Nine Below Zero ovo je prvi put?
FELTHAM: Ne, ovo je prvi put da dolazimo u Zagreb. Ako se ne varam,
bili smo već prošle godine u Hrvatskoj, negdje na moru, ali se ne mogu
sjetiti naziva grada. Bio je malen grad i znam da je bilo ljeto. Bila
je odlična svirka i dojmili su nas se ljudi. Super su nas prihvatili i
nadam se da će i u Zagrebu biti tako. Ja sam doduše bio u Hrvatskoj i
prije s grupom pokojnog Roryja Gallaghera, prije puno godina u Zagrebu.
Sjećam se jako dobro da smo napravili fantastičan show.
EKRAN: Za one koji nisu imali prilike
čuti NBZ, kako biste opisali vaš zvuk i stil?
FELTHAM: Počeli smo svirajući čisti blues davnih godina kada je u
Londonu nastajao punk. S vremenom smo se više približili rocknrollu,
ali bi najbliža definicija bila nekakav punk-blues. Sirova energija...
EKRAN: Nekim su glazbenicima turneje
neizbježno zlo, dok ih oni drugi obožavaju. Kako vi gledate na njih?
FELTHAM: Pa, to je dio posla koji radimo. Sviramo turneje toliko dugo
da su nam postale dijelom života. Ne razmišljamo o njima, samo ih
radimo. Uostalom, i moramo ih raditi. Ja sam na turneji već 30 godina i
ne predstavlja mi nikakav problem doći u Zagreb napraviti koncert. Čak
štoviše...
EKRAN: Kako je danas biti na turneji u
usporedbi s ranim danima?
FELTHAM: Puno je jednostavnije, prvenstveno zbog jeftinoće puta. Danas
letimo s Ryanairom i putujemo na mjesta o kojima smo prije mogli samo
sanjati. Kao što znate, prije je sve bilo puno skuplje i morali smo
dobro razmisliti prije negoli pristanemo otputovati nekamo. Danas nam
Europa ne predstavlja nikakav problem, pa smo svirali i u državama
poput Slovenije, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Sviramo i u Hrvatskoj,
što prije 20 godina sigurno ne bismo mogli napraviti.
EKRAN: Kako objašnjavate da baš nema
puno novih blues glazbenika?
FELTHAM: Reći ću vam. Za punk ratzdoblja su mnogi blues sastavi
naprasno nestali, a skupa za njima i klubovi gdje se svirao blues poput
čuvenog Marquee. Početkom osamdesetih više nije bilo takvih klubova, pa
mlade grupe nisu imale gdje nastupati. Eto, to je razlog.
EKRAN: Ali retro je uvijek u modi.
Svako malo nešto se iz prošlosti vraća u modu.
FELTHAM: Da, ali ovom povratku još nismo svjedočili. Vjerujte mi, u
Engleskoj više nema blues grupa. Ima ih drugdje, kao naprimjer u
Italiji, gdje smo slušali odličan blues sastav, ali u Engleskoj ne.
Znam da zvuči nevjerovatno, pa u Engleskoj su nastali Yardbirdsi, Eric
Clapton, Led Zeppelin, Jeff Beck i mnogi drugi sjajni glazbenici koji
su stasali u 1960-ima. Mi smo posljednji.
EKRAN: Dakle, ne smijete stati?
FELTHAM: Da! Ha ha, ne smijemo stati, moramo nastaviti naš put... Dr
Feelgood su još na sceni, ali to više nije onaj sastav otprije. Mislim
da su samo dva člana od početka, za razliku od nas.
EKRAN: Koji su bili omiljeni sastavi i
ploče vaše grupe?
FELTHAM: Pa, slušali smo jako puno glazbe i nismo bili strogo
orijentirani samo na blues. Bilo je tu i countrya, folka, punka pa čak
i funka. Puno je toga utjecalo na našu glazbu.
EKRAN: A umjetnici iz prve lige poput
Led Zeppelina ili Jimmya Hendrixa?
FELTHAM: O, bili smo veliki obožavatelji i obožavali smo ih. Puno su
utjecali na nas.
EKRAN: Improvizirate li puno na
pozornici?
FELTHAM: Da, ali ne bih to baš nazvao improvizacijom. Znate, naš show
traje dugo i nikad ne znate u kojem smjeru nas nešto može odvući. U
biti, uvijek nekamo odlutamo što podosta ovisi i o raspoloženju publike
i našeg pjevača Dennisa Greavesa koji ima fantastičnu karizmu -
briljantan odnos s publikom.
EKRAN: Slušate li današnju glazbu?
FELTHAM: Apsolutno. Slušam puno različite glazbe i kad bih rekao da je
nešto smeće, ispao bih glup. To bi bilo pogrešno. Mislim da se ne može
biti glazbenik ako vam uši nisu otvorene za sve.
EKRAN: Svirali ste kao predgrupa i
mnogim poznatim osobama poput Stinga i Erica Claptona. Kako je bilo,
jeste li tulumarili s njima?
FELTHAM: Fantastično smo se osjećali s njima u društvu, to su stvarno
velike face. Doduše, Clapton je jako, jako tiha osoba. Nismo baš imali
puno prilike družiti se s njim. Ali je zato Sting genijalan, puno smo
se smijali. Jednostavan je za komunikaciju bez ikakvih problema.
Družili smo se na početku karijere i s Peteom Townsendom iz grupe The
Who. Predivna osoba s kojom smo imali najbolji odnos. Bili smo mu
simpatični kao mladi potencijalni sastav pa je dosta pazio na nas,
usmjeravao nas. Smatram da su svi oni jako OK.
EKRAN: A Bruce Willis koji ponekad
svira s vama?
FELTHAM: Bruce Willis! Ha, ha, da, istina je. Svirali smo i s njim.
Mislim da je to bilo na otvorenju Planet Hollywooda u Londonu. Prišao
nam je i zasvirao s nama bez ikakve probe. Čuli smo puno lošega o njemu
prije nastupa, ali ništa od svega toga nije bila istina. Čovjek nas je
oduševio.
EKRAN: Od svih članova u NBZ-u, vi ste
kao svirač usne harmonike napravili najviše suradnji s ostalim
glazbenicima poput onih s Joe Cockerom, Oasisom, Texasom, Didom, Tom
Jonesom itd. Kako je došlo do tih suradnji?
FELTHAM: Kad sam kao klinac započeo svirati, sanjao sam da ću jednog
dana postati studijski glazbenik i nisam htio biti u grupi. Kad sam se
pridružio NBZ-u, htio sam samo skupiti iskustva za studijski rad, ali
odužilo se malo. U ono vrijeme nije bilo jako puno usnih harmonikaša,
pa sam se brzo probio. Dan danas još uvijek snimam u studijima za druge
glazbenike kao nedavno za Oasis, i to mi je fantastično. Još uvijek
uživam u studiju.
EKRAN: S kime ste najviše uživali
svirajući u studiju?
FELTHAM: S grupom Talk Talk s kojom sam snimio tri albuma. Prvoklasni
glazbenici s kojima sam se i privatno jako zbližio. Kad danas gledam na
to razdoblje, to su mi bila najteža snimanja ikad, ali sam vraški
uživao.
EKRAN: Joe Cocker?
FELTHAM: Ma super, vrlo jednostavan čovjek za suradnju. Kod njega sve
ide polako.
EKRAN: Kad biste mogli svirati s bilo
kime na svijetu, živim ili mrtvim, tko bi to bio?
FELTHAM: Willie Nelson. Obožavam njega i country.
EKRAN: A kako ste počeli svirati s
NBZ-om?
FELTHAM: Pozvao me pjevač Dennis Greaves da im se pridružim, ali ja sam
ga odbio. Naprosto nisam htio svirati u grupi već samo doma u svojoj
spavaćoj sobi. Međutim, Dennis je bio uporan. Došao sam na probu,
zasvirao i to je bilo to. Prošlo je 27 godina od te probe, ha ha. I
nisam nikad požalio.
EKRAN: Sigurno ste kao i svi pravi
rockeri onog doba puno tulumarili. Kako je danas? Zaružite li koji put
nakon nastupa, ima li groupie djevojaka?
FELTHAM: Pa, puno smo stariji, ha ha, ne tulumarimo baš kao nekada.
Dobro, dogodi se. Baš smo se prije nekoliko tjedana dobro zadavili. Ali
znate što? Ja vam vodim dnevnik na internetu i tamo zapisujem sve što
mi se događa na turneji. Zapisano je tamo puno zgodnih stvarčica.
Pogledajte, naći ćete tamo sve, i Srbiju i Makedoniju...
EKRAN: Koji su daljnji planovi za NBZ?
FELTHAM: Početkom sljedeće godine napravit ćemo novi studijski album sa
12 ili 15 novih pjesama. A svakako ćemo napraviti i još jedan album
uživo. Grupa ide dalje!
Nema toga s kime nije zasvirao
Mark Feltham je u 30 godina dugoj karijeri svirača usne harmonike imao čast svirati s poznatim pjevačima i grupama poput Joe Cockera, Texas, Dido, Oasis, George Michael, Tom Jones, Zucchero, Pete Townsend, Rory Gallagher, Jack Bruce, Eric Clapton, Talk Talk i s mnogim drugima, posebice country izvođačima koje najviše voli slušati. Na pitanje kako to da nije kao mladić zasvirao gitaru kao većina vršnjaka, kaže kako mu je otac usnu harmoniku donio s nekog putovanja brodom. Kako je već tada najviše slušao country iz Nashvilla, usna harmonika mu je bila logičan izbor.