Petljanje s identitetom

Europska unija kani, kao dio stvaranja svoga identiteta, predložiti zemljama članicama da na dresove svojih reprezentacija, uz nacionalne grbove, prišiju i zastavu EU. Malo čudno s obzirom na to da EU nije politička federacija, da nije nešto kao SAD. No vjerojatno sasvim logično s obzirom na budućnost i vjerojatne političke ambicije Europske unije. Kada se zna da je počela kao “zajednica ugljena i čelika”, a u što se kasnije pretvarala i danas pretvorila, tko zna što njezini stvaraoci s njom namjeravaju u budućnosti. Moguće je da im je profiliranje njezina identiteta preduvjet za nešto što namjeravaju. EU-stratezi očito imaju neki svoj dugoročni plan. Hrvatska će uskoro ući u EU, no imamo li i mi neki svoj slični strateški plan? Znamo li što nas u EU čeka i što nam je činiti?

To što su Englezi protiv mogućega stavljanja zastavice EU digli galamu, i što će biti protiv toga, nama ništa i ne mora značiti niti nas ponukati na isto. Pa Englezi su se izuzeli i od uvođenja eura i od sudjelovanja u novčanoj pomoći Grčkoj, i nikome ništa. A Hrvatska još i nije ušla u Europsku uniju a već se ponudila na podaništvo, obvezala se uz našu zastavu stavljati i zastavu EU! Ako eurokrati odluče da se zastavica sa žutim zvjezdicama bude stavljala na dresove, nema nikakva razloga vjerovati da bi Hrvatska mogla biti protiv. Naprotiv. Ako naš ministar vanjskih poslova, nedavno upitan – hoće li i kada će Hrvatska priznati Palestinu? – suvereno kaže da će Hrvatska postupiti “kao i naši prijatelji u EU”, onda je to vjerojatna paradigma hrvatskoga ponašanja u EU. Rezonira li se tako dok još formalno u njoj i nismo, onda je sasvim predvidivo ponašanje naših političkih kvazielita kada u EU budemo i formalno.

Europska se Unija iz svojih razloga brine za svoj identitet, osmišljava što će je činiti onim što želi biti. Ali ipak začuđuje to što kani. Ne ide li nastojanje za sportskom jednoobraznošću kontra proklamiranome EU-načelu o “uvažavanju različitosti”? Euromaheri sigurno znaju zašto teže unifikaciji nacionalnih različitosti. No znamo li mi što jesmo i što u EU želimo biti a da ne postanemo identitetski bezlična europska radna snaga.

Znamo li mi što smo i što uopće unosimo u političko-pravno-kulturnu asocijaciju u koju ulazimo? Ne možemo u Europu ući samo s kravatom, kulenom, klapskim pjesmama, štruklima i tamburicom, kao s osnovnim identitetskim odrednicama. One to jesu, kao i licitarska srca i pet-šest nacionalnih parkova te jedinstveni Jadran. Ali mi nismo samo zemlja prirodnih ljepota i narod jedino tradicijske kulture.

Mi u EU donosimo i graditeljsku kulturu i starine – Dioklecijanovu palaču, pulsku Arenu, trogirsku i šibensku katedralu. I svjetsku posebnost: Dubrovnik. Birokratski i blazirani dio EU možda i ne zna da je jedan od najvećih umova svoga vremena, Ruđer Bošković, iz hrvatskoga Dubrovnika, da je veliki minijaturist Julije Klović Hrvat, da su u Hrvatskoj rođeni jedan od najsposobnijih vojskovođa iz Prvog svjetskog rata, feldmaršal Svetozar Boroević von Bojna i genijalni učenjak Nikola Tesla. Jesu li naši kulturnjaci zaduženi za EU svojim kolegama spominjali da je veliki svjetski kipar Ivan Meštrović Hrvat? Zna li se da su tri Hrvata nobelovci, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog za znanost, a Ivo Andrić za književnost? Nije baš sigurno i da se pouzdano zna da su Hrvati i Janica i Ivica Kostelić, Goran Ivanišević, Goran Višnjić, Blanka Vlašić...

Mi u EU ulazimo bez svojih banaka, bez Plive, Tesle, Dukata..., vlasti nad Inom. Uđemo li i bez samosvijesti o sebi, o nacionalnome identitetu, mogli bismo se u Europi i zagubiti. No, uzalud nam i šahovnica ako s EU ne budemo igrali stalni šah, i ne budemo znali, ili se ne budemo usudili, i pobjeđivati.