Taman je službeno pobrojeno da je na žrtvenik ptičje gripe po jednima, a po drugima Europe prineseno ravno 24.606 komada različite peradi, što gusaka, što pataka, što kokošiju, a što ostale peradi, a mjerodavna su državna tijela objelodanila i kako počinje i isplaćivanje šteta seljacima. Na zdenačkome je području spremno bilo za isplatu 836.012, a na našičkome 376.323 kune.
Ubrzo su prestale i izjave jesu li vlasnici pobijene peradi zadovoljni, jesu li im obračunali cijelo istrijebljeno jato s točnim vrstama peradi. Poput onoga vuka sitog, a koza cijelih, javno su bar zadovoljni i država i seljaci. Samo nek nam je na putu u Europu prošla i ta vražja ptičja gripa!
Gripa možda i jest, ali pernatoga nam ludila poput naših ludila svake vrste opet ponestalo nije. Objelodanjeno je povrh isplata i da se žustro, na mjestu, dijele jednodnevni pilići. Veterinari daju donacije. Pa tko ne bi bio zadovoljan?
Čovjek htio ne htio mora pomisliti kako je to lijepo, kako netko napokon misli na seljaka i njegov interes. A meni, prvom generacijom korijenski ravno iz seoskoga blata, vrag ne da mira pa mislim: što već, kada doniraju, ne doniraju gotove pilenke i odraslu perad? Čak su i mejmešnaki, kasni pilići kojima je sudbina da budu božićnim pohancima, već dobrano opernatili da ih ne satre zima. Pa kako će jednodnevne piliće, simbol proljeća i Uskrsa, u kasnu jesen i u zimu? Pa koliko će, zaboga, narasti račun za smjesu za pomladak, a još više za struju? Uboga i gola, samo s pernatim krilcima kao u karikaturi ili u dječjoj slikovnici, pilad iz valionice, bez kvočke dakako, grijat će se valjda pod danonoćno upaljenom žaruljom. Zacijelo još u mnogoj od seljačkih kuhinja, i uz peć na drva... Ekonomski će pojesti sama sebe, a sentimentalno će vrijediti više državi nego seljacima.
Brojleri kreirani za ubrzan farmski uzgoj čudom možda i uspiju ižđiknuti do blagdanske juhice i pečenke, a ako ne, dostajat će valjda i svinjske pečenke poslije kolinja što baš zaredaše, jer svinje trenutačno ludilo ne boli. I dok se, eto, završetak ove pernate hrvatske epizode čini tako lijepim, dok političari, mediji, znanost, farmaceutska industrija i drugi obračunavaju svakojaku dobit na tuđoj muci, vrag mi baš ne da mira, pa me sve kopka da zakvocam: koliko je jata starinskih naših pasmina zatrto bakicama oko Grudnjaka i drugih ribnjaka i bara te hoće li, ne daj Bože, po podravskim i slavonskim seoskim dvorištima umjesto crvenih i grahorastih kokica te raskošnih pijevaca čeprkati, kokodakati i kukurijekati jednolični, uniformirani globalni hibridi?
Pa se u tome nekako opet sjetim one bake iz "Šume Striborove", kojoj je, i nakon što zmijsku ćud snahe razotkrije nad izazovom slasnih ptića o Božiću te izgubi i sina, opet draža, kako Ivana Brlić-Mažuranić kaže, njezina vlastita nesreća nego sva sreća ovoga svijeta.