Pijana nogometna provincija

Nakon Europskoga nogometnog prvenstva najviše su na gubitku pivovare i političari. Hektolitri su piva ostali neprodani, a politika se iz zaboravljena zaleđa opet vratila u prvi plan. Pivovare su zaradile manje, a vlast ponovno dospjela pod sitnozor. I u Hrvatskoj i u Europi navijači su se nakon završetka prvenstva ponovno morali vratiti u ne osobito spokojnu realnost. Ta je realnost i kod nas i u dijelu EU – mogući državni bankrot.

Kao što španjolski trijumf neće državu spasiti od mogućeg ekonomskog sloma, vjerojatno ni hrvatski ne bi Hrvatsku. Nogometna je euforija samo stvorila kratkotrajnu emocionalnu omaglicu prije nego se narod suoči s nespokojnom realnošću. I EU i Hrvatska suočene su s potrošenom paradigmom proizvodnje života. Ta paradigma, svedena na potrebu stalnoga gospodarskog rasta i idolatriju BDP-a, došla je do svoga kraja.

Dugo se činilo da je svijet zapravo obnovljeno Rimsko Carstvo. Stalni gospodarski rast i razvoj te stalni sportski spektakli, dugo su stvarali privid da je obnovljeno ono staro rimsko načelo: panem et circenses. Sve dok se nije počela urušavati svjetska ekonomija. Danas se stiglo do toga da je kruha sve manje, a igara sve više.

EURO je bio samo posljednji takav svjetski događaj. U toj istrošenoj globalnoj paradigmi sport, zabava i ugoda su samo u funkciji profita. Čovjeka se relaksira i odmara samo da bi bio iskoristiviji za rad, da bi kapitalu stvarao što veću dobit. Sve što je kritičko ili potencijalno revolucionarno, što bi moglo ugroziti temeljnu paradigmu, neutralizira se klišeiziranim mehanizmima i prevodi u potrošnju. Tako je završio i rock and roll i kritička inteligencija. Klasični svjetski sociolozi davno su razobličili taj kapitalistički model.

Svjetska kriza izazvana pohlepom banaka nije mimoišla ni Hrvatsku premda je vlada Ive Sanadera govorila da će nas obići.

Zbog globalnog kriznog vala i sanaderizacije, odnosno korupcije kao biti vladanja, naše se gospodarstvo zapravo urušilo. Vlast Zorana Milanovića dosad nije pokazala nikakve garancije da bi nešto mogla promijeniti na bolje. Izgovor joj je katastrofa svjetske ekonomije i katastrofalna HDZ-ova vlast. No, dojam je da i sadašnja vlast, kao i prijašnja, svu svoju energiju i ne osobito veliko znanje, usmjerava samo prema “ispunjavanju zadataka EU”.

Kao da bi formalno hrvatsko članstvo u EU bilo jamstvo za moguću ekonomsku pomoć Hrvatskoj. Nije Hrvatska ni Španjolska ni Italija. Pa ni Grčka. Ne spašavaju Nijemci i Francuzi Grčku zato što jako vole Grke, nego spašavaju svoj kapital. Hrvatska u današnjem “novome Rimu” i nije osobito važna. Ona je samo mala politička i nogometna provincija na rubu klimavog EU carstva.

Nogomet je samo privremeno prekinuo europsku i hrvatsku brigu. Sve ono što je bilo prije nogometnog EURA ostalo je i dalje neriješeno.

Da smo bolje prošli na EURU, sigurno bi i nama porastao adrenalin i nacionalni ponos kao i Španjolcima. Bila bi to samo kratkotrajna varka. Hrvatska je realnost opora i gruba. Stalno rastu cijene, plaće se smanjuju i režu prava, ali nitko iz vlasti nema petlje pojaviti se na televiziji i ljudima reći zašto se to radi i koji je krajnji cilj svega toga. Da se iskreno kaže da se to čini zbog nečega što ljudima izgleda suvislo i uvjerljivo te da pritom vlast ulijeva povjerenje da zna što čini, vjerojatno bi to potaknulo i povjerenje puka u vlast. Tada bi i pučko odricanje bilo lakše.

U prošlih pola godine Vlada Zorana Milanovića, unatoč svim samohvalama ipak nije ostavila dojam koji bi umirio nespokoj i davao neku realnu nadu.

Marketinški je spoj sporta i piva bio kratkotrajan, a problem Hrvatske je dugotrajan i dugoročan. Valjda ga lakim i brzo rješivim vide samo pijani! Svršetkom EURA opijeni pivom mogli bi doći pameti, ali ideološki pijanci – ne. U našoj se političkoj provinciji oni nikad ne trijezne.