S glumcima sam popio cisterne alkohola. S veseljem mogu reći da sam guštao u društvu tih vječnih dječaka koji i "vlažnih duša" odigraju predstavu bez ikakvih problema.
Tako sam nedavno imao cjelodnevno gemišt-druženje s Davorom Svedružićem. Počeli smo piti u Vlaškoj kod Tome Galovića na promociji kruha i masti. Nastavili smo u kazališnim kafićima, ali Svedružić je uspio uvečer odigrati "Nosonju" u Komediji bez ikakve pogreške, a onda smo još večer završili na šanku Gavelle. Da sam ja popio koliko on ne bih znao kako se zovem. Svaka mu čast, potopio me!
Ali, nije neobično da glumci popiju koji gemišt i odigraju genijalno predstavu. Mujica Nadarević, koji uopće nije sklon čašici, ispričao mi je kako je imao slobodan dan i pijuckao pivicu. Kasno poslijepodne nazvao ga je Boris Geršak i morao je uskočiti u predstavu "Hamlet u Mrduši Donjoj" u kojoj je alternirao lik učitelja. Ja sam popio, al nemaš kamo. Morao sam igrati. Upozorio sam ansambl da ću igrati pijanog učitelja. I jesam, a nitko u publici nije ništa primijetio sjetio se Mujica.
Najviše glumaca pije poslije predstave. Ali, ima i onih koji piju prije i tijekom predstave. Među njima je i Emil Glad. I uz njega je vezan skandal koji se dogodio u Gavelli dok je ravnatelj bio Petar Veček. Gavella je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a Veček kojem se učinilo da je Emil previše popio izađe pred publiku i kaže da se predstava "Sokol ga nije volio" otkazuje zbog bolesti glumca. Odmah iza njega na sceni se pojavi Emil.
Moj ravnatelj tvrdi da sam pijan, a vi sami prosudite publici se obratio i Emil Glad. Na žalost, publika nije imala prilike prosuđivati jer je predstava ipak otkazana, a Emilu je prijetio otkaz. Uz mnoge druge i sam sam tada stao na njegovu stranu dajući mu potporu u tisku. Svi su znali da Emil zna cugnuti piće, dva i da igra besprijekorno.
Da ne bi osramotio ministra kulture Žarko Potočnjak tuširao se ledenom vodom u Požegi. Igrala se legendarna "Krležijada", a u to je vrijeme Zlatko Vitez igrao sa svojim Histrionima i bio ministar kulture. U jednom trenutku netko je od ekipe uočio da nema Potočnjaka. Tražili smo ga i tražili i na kraju našli u jednoj kući. Žarkec, inače branitelj u Domovinskom ratu, sretne ratnog druga i uz slavonsku rakijicu obnovi ratna sjećanja. Tuširali smo ga pola sata hladnom vodom i do predstave je bio "kao nov".
Mnogi ne znaju da je osamdesetih Karaka, na zelenom valu, bila okupljalište glumaca i dinamovaca koji su zajedno pijuckali na šanku, a za to je bio zaslužan Zlatko Vitez. U Karaki su se na šanku i zaljubili pa poslije i oženili Minja Majurec i Marko Mlinarić. Kad je gazda Pavo iz Karake preselio u predvorje Gavelle i glumci su otišli za njim.
Inače, put od HNK do Trga glumci su zvali Jadranskom magistralom. Zašto? Zato što se iz HNK prvo krenulo u Blato, onda u Korčulu, pa u Pulu (sadašnju Kantinetu), pa u Vinodol i na kraju u Kornate (sadašnji Boban). Mnogima je za tih stotinjak metara bilo potrebno i pet, šest sati. A bilo je bogme i onih koji su kupili pečenog piceka za doma, pa krenuli Jadranskom magistralom i kući stigli tek sutradan.
Ali, bez obzira na sve te priče, čini mi se da glumci piju kao i svi ostali. Mlađi manje od starijih. Oni slijede moderne trendove pa si radije zapuše. A ako netko misli da u Zagvozdu, na bjelovarskom Bokfestu ili na filmskom festivalu u Orašju piju samo coca-colu, onda je jako naivan. I kako bilo da bilo ipak su glumci, kad je piće u pitanju, amateri za nas novinare.