Pišem o Bukowskom, iako je to uzaludna misija

Dovoljno je podmuklosti, mržnje,/ nasilja/ apsurda u prosječnom ljudskom/ biću/ da podmiri bilo koju vojsku/u bilo kojem času./ I najbolje ubojice su oni/ koji propovijedaju humanost./ I najbolji u mržnji su oni/ koji propovijedaju ljubav/ i najbolji u ratu/– naposljetku – su oni koji / propovijedaju / mir”

Poezija – umjetnost estetski vrijednog izražavanja u stihu, nešto što snažno i lijepo djeluje na osjećaje ili na maštu. Poezija Charlesa Bukowskog – nešto bitno drukčije od navedene definicije (mada, u rječniku hrvatskog jezika riječ “poezija” stoji između pridjeva “poetski” i glagola “pofukati”, za što vjerujem da bi Bukowskom zapelo za oko i svakako ga oduševilo. Prošle je godine u prijevodu pjesnika Damira Šodana u izdavačkoj kući Profil izašao “definitivni izbor poezije Charlesa Bukowskog”, zbirka pjesma pod naslovom “Užici prokletih”. Sadrži gotovo tristo pjesama, sadrži njegov život, i još stotine života poniženih, obespravljenih, uvrijeđenih, poraženih. Sadrži sve ono “ljudsko odviše ljudsko”. Kad sam je uzela u ruke, nije me prestajala pratiti danima. Vukla se za mnom po cijelom stanu, pojavljivala se u kupaonici, pod krevetom, putovala u torbama, vlakovima i tramvajima, riječi su ponovno, nakon raznih pročitanih knjiga, dobile značenje. Lomila je vrijeme, dvadeset i dvije godine nakon smrti njezina autora, onima koji je čitaju otvara i prokazuje sadašnjost. “Laureat s dna kace” kako stoji u predgovoru, netendenciozno i krvavo zarezuje u život.

PISAO IZ NUŽNOSTI

“Onima koji propovijedaju Boga/ Bog je potreban/ oni koji propovijedaju mir/ mira nemaju./ Oni koji propovijedaju ljubav/ ljubavi nemaju./ Čuvaj se propovjednika/ čuvaj se znalaca.”

Ima više načina na koje je možete čitati. Kada nemate puno vremena i kada se, radeći prevažne stvari, tek zagledavate u lica ljudi koja vas okružuju, možete je otvarati napreskokce, i gotovo svaka pjesma pogodit će vas u ono mjesto odakle poezija dolazi. Ono o kojem se ne usudite razmišljati, kojeg se bojite i sramite, tamo će vas naći. Ne djeluje uvijek lijepo na osjećaje i maštu, ali svakako snažno. A kad imate vremena, ne vremena, jer ga zapravo nemate, kad imate volje pozabaviti se tom poezijom i samima sobom, možete početi čitati knjigu od početka prema kraju, stranicu po stranicu, i pratiti jedan cijeli život, tada ćete dobiti više od poezije, više od književnosti, koja ovdje nije sama sebi svrha.

“Čuvaj se onih/ koji/ stalno/ čitaju/ knjige.”

Gotovo svaku večer Charles Bukowski, trijezan ili pijan, nakon dnevnog posla u poštanskoj službi, sjedao je za radni stol, slušao klasičnu glazbu i opsesivno pisao o svijetu koji poznaje. Pjesme je slao svom izdavaču s kojim je imao dogovor o objavljivanju i tu je prestajala njegova briga za vlastitu poeziju. Jednom kad bi nešto napisao nije to više čitao, nije mario za hvale i vlastite knjige u izlozima knjižara. Pisao je iz nužnosti, kao što se diše, rušio, pljuvao i pišao po uvaženim vertikalama, ne štedeći nikoga, a najmanje samoga sebe.

“Čuvaj se onih koji preziru/ siromaštvo ili se njime ponose/ čuvaj se onih hitrih na hvali/ jer oni hvalu zauzvrat očekuju/ čuvaj se onih brzih na cenzuri: plaše se onoga što ne znaju.”

Snaga njegove poezije proizlazi iz pisanja o proživljenom jer kad piše o spavanju pod mostom, ne gleda nekog drugog kako pod njim leži, nego sa sebe struže vlastito blato. Proizlazi iz suočavanja sa sobom, integriteta čovjeka čak i kad se raspada, iz neuljepšane slike odnosa s drugim ljudima (u svrhu poezije), iz krajnosti kojima pokušavamo umaknuti cijeli život, a nikad ne uspijevamo. Iz straha, iz smijeha, iz pijanstva, očaja, jebanja (ne prostačkog nego punoznačnog), i toliko dirljive nježnosti kojom pogađa kao šakom u trbuh. Iz potpune izloženosti i usamljenosti.

“Čuvaj se onih što stalno traže/ utočište u gomili; oni su sami/ ništa/ čuvaj se/ prosječnog čovjeka/ prosječne žene/ čuvaj se njihove ljubavi/ njihova je ljubav prosječna, i taži/ prosjek/ ali postoji genij u njihovoj mržnji/ postoji dovoljno genija u njihovoj/ mržnji da te ubije, da ubije/ bilo koga.”

Pišući o poeziji postavljam si pitanje, što je u njoj najvažnije? Alat koji možemo skupiti godinama proučavajući teoriju književnosti pa joj pravilno i standardizirano pristupiti s te strane da bismo je shvatili. To je samo jedan (važan) kriterij vrednovanja. Ipak, čini mi se, talent će i tome umaknuti, jer nema pravog alata kojim bismo njega obradili. Uz to, postoji mjesto iz kojeg poezija dolazi, a to je ono ključno. Jer pišu je mnogi, legitimno i oni koje ne nazivamo pjesnicima, s manje talenta, ali sa željom da stupe u kontakt s tim mjestom u sebi, sa samima sobom, s arhetipskim strahom od samoće.

ZADNJI ČIN NEPOŠTENJA

“Ne želeći samoću/ ne razumijevajući samoću/ pokušat će uništiti/ sve/ od njih različito/ nemoćni/ da stvaraju umjetnost/ oni umjetnost/ neće razumjeti/ i smatrat će svoju nemoć/ stvaranja/ tek nemoći/ svijeta kao takvog”

S druge strane pišu je oni koji na tom mjestu u sebi nisu bili, koje to mjesto ne zanima, ali vole vidjeti Sebe u pjesmama, svojima ili tuđima, vole se vidjeti onakvima kakvi nisu, pišu da bi podržali sliku o sebi, koristeći moć, druge ljude, živote, sve što im je na raspolaganju, pa čak i poeziju da bi se smatrali genijima. Bez talenta, bez iskrenosti prema samom sebi, bez razumijevanja za samoću, posezanje za poezijom postaje zadnji čin njihove nakaradnosti i nepoštenja.

“Nesposobni da vole bez zadrške/ vjerovat će da je tvoja ljubav/ nepotpuna/ i onda će te/ zamrziti/ i njihova će mržnja biti savršena/ poput sjajnog dijamanta/ poput noža/ poput planine/ poput tigra/ poput kukute/ njihova najvećeg/ umijeća”

Svjesna da je svaki pokušaj pisanja o poeziji Ch. Bukowskog gotovo siguran promašaj, njegovu poeziju se može samo čitati i doživjeti, ipak postoji razlog toj naizgled promašenoj misiji. U dnevnim novinama ovih dana kao i na mnogim portalima mogli ste pročitati “Biti i mniti svemiropolis” pjesnika Franje Tuđmana, pjesmu za koju je teško reći iz koje i kakve dubine intimnog ljudskog bića dolazi. Osim ako uzmemo u obzir tezu da je svemir zaista beskonačan prostor praznine. Zato neka “Genij gomile” inkorporiran u ovaj tekst bude tek mali doprinos kulturi, u kojoj spomenuti Genij suvereno vlada, i ako nam je već stalo do objavljivanja pjesama, neka to bude i ova.