Arhitekt Tomislav Pernar, Zagrepčanin slučajno rođen u Šidu, veliki zaljubljenik u suvremenu umjetnost, opetovano je sanjao jedan san: vidio se voditeljem Kožarićeve galerije smještene katkad u Francuskom paviljonu, katkad u jednoj od Rudolfovih vojarni. Tada je prvi put kupio neko Kožarićevo djelo, skulpturu koju danas ponosno ističe kao zametak Zbirke Pernar, ali je kupovao i djela Knifera, Jevšovara, Kulmera, Ratka Petrića, Demura... Za otključavanje Pernarove podsvijesti nije nužno biti veliki psihoanalitičar. Probuđen, znao je da mu nitko tu želju neće ispuniti ako je ne ispuni sam.
Vrlo ozbiljno počelo je prije trinaest godina. S konceptualnim umjetnikom i prijateljem Borisom Demurom i u društvu umjetnika istomišljenika ustanovio je 1996. godine vlastitu zbirku u uredu u Savskoj 9. Koliko ozbiljno se bavio idejom da Kožarić bude središte i okosnica njegove strasti pokazuje jedan intervju Ivana Kožarića iz 1995. Novom listu u kojem spominje Pernarovu ideju o muzeju Kožarić.
“Vrlo je komplicirano, gotovo nemoguće, privatniku imati muzej. Imali smo ozbiljnu namjeru, ali su nas odgovorili. Zato sam s obitelji, suprugom i dvoje djece, osnovao Udrugu za promicanje suvremene umjetnosti Pernar s kojom od petka u 19 sati na adresi Vinogradi 75 u zagrebu počinje naša izlagačka avantura. Počinje s Kožarićem i njegovom tematskom izložbom. I dalje se sve vrti oko Kožarića, pa je tako odabran naslov Planet Kožarić br.1; nešto što će se ponavljati bez obzira kojeg ćemo umjetnika iz naše zbirke predstavljati. Samo će se mijenjati brojevi”, kaže Pernar. Zašto? Svi oni – jednako kao Vlado Martek, pisac predgovora u katalogu – s autorom Zlatne kugle, zlatne boje i Matoševa spomenika na Gornjem gradu, “u duhu su (kvalitetnog) srodstva”.
Nije važno je li on svima njima “razrednik” ili vrata od slobode, no Pernar će jednostavno reći: “Neformalno se smatram njegovim đakom! Vodimo me u Pariz, pokazivao, tumačio...”
Kuća u kojoj danas na Vrhovcu žive Pernarovi građena je planski. Kad je 1998. kupljeno gradilište s jednom starom kućom, arhitekt je točno znao što u konačnici želi. Svakome tko dođe u taj prostor, pomno uređen kao i vrt – s egzotičnim drvećem i neobuzadnim grmom ružmarina u cvatu – na koji se izlazi iz galerijskog dijela, bit će jasno da je svaki detalj osmišljen jednako kao svaka točka ili linija na slikama koje vise na zidu. Najveća privatna kolekcija djela Ivana Kožarića dobila je primjereno okruženje. (p.s)