Nije Nečastivi, ali jest Plavokapica. Zalutala je u maksimirsku šumu, a bogme i na novinske naslovnice. Da joj nije Dinamova grba i da se kojim slučajem preimenovala u Bilokapicu, očito u Dalmaciji nitko ne bi imao ništa protiv. Ali, jao.
Svatko u Hrvatskoj ima svoju šumu, a jedna od njih je i udžbenička. U Dalmaciji ne predaju hrvatski jezik učitelji iz Zagreba nego učitelji iz Dalmacije. Mogli su odabrati i koji drugi udžbenik, no odlučili su se za onaj “Školske knjige”. Za svoj odabir učitelji i isključivo oni snose odgovornost, a ako im prigovaraju roditelji, ti isti učitelji trebaju opravdati svoj izbor.
Također bi trebali odgovarati i za obrazovna postignuća, tj. za rezultate učenika koje podučavaju. Imaju međutim pravo, pa i kad žive u Splitu, navijati za Dinamo i to im ne smije nitko braniti. Problem je međutim u šumi koja nije ni Maksimir ni Marjan nego hrvatske zbornice i učionice.
Prvi put ove godine pojedini su učitelji progovorili o pritiscima nakladnika u odabiru užbenika. Spominjalo se i kako je darovima najlakše doprijeti do Slavonije i Dalmacije jer da su to siromašnije sredine nego Istra. Također, govorilo se kako jedan veliki izdavač u dalmatinskome gradu čašćava ručkom, a drugi veliki večerom.
Izloženi pritiscima velikih, pojedini nastavnici očito nisu imali vremena odabrati pravu boju kape. S druge strane, to što današnja Crvenkapica piše e-poštu svojoj baki koja je blogerica, a vuk je zaštićena životinja i ne grize, očito ne zanima dežurne vukove koji reže od Zagreba do Splita i obratno. O metaforičkoj razini tekstova u njihovu čoporu očito nikada nije bilo riječi.