Ples na grobu

Hrvati, osobito neki, imaju rijetku sposobnost da svaki (raz)govor o jeziku pretvare u skandal. Uopće nije bitno o kojoj se jezičnoj temi zapodjene rasprava, ni tko u njoj sudjeluje. Bitno je da se na svaki javni spomen jezika hrvatskoga, po našim medijskim krčmama gase lampe i vade noževi.

Tako je bilo i nedavno, kad se u Saboru razgovaralo o jeziku u javnoj upotrebi. Čak i prije nego što je razgovor okončan, javna je priopćavala obuzela velika uznemirenost.

Premda se izgovoreno uglavnom svodilo na uobičajenu jadikovku o nedostatku brige za jezik, mediji su zabubnjali kao da nas je masovno napala ptičja gripa. Ni vijest o pomoru triju sela ne bi izazvala takvu paniku kakvu je izazvala usputna opaska prof. Babića da naziv “Factory Food” nije primjeren (osim što je i protuzakonit) zagrebačkom dućanu u kojem se nudi na brzinu spravljena hrana. Slično je odjeknula i nedužna primjedba da je u Zagrebu, gradu u kojem “Narodne novine” kontinuirano izlaze od 1835., u najmanju ruku neumjesno izdavati narodne novine na hrvatskom jeziku pod naslovom “Zagreb News”.

Dobronamjerni prigovor da naziv “Zagreb Film Festival” nije u duhu našeg jezika također je dočekan kao senzacija, premda je već mnogo puta ponovljen. Što potvrđuje i nevjerojatna izjava direktora Zagrebačkog filmskog festivala B. T. Matića: “Zbilja više nemam živaca objašnjavati da se Zagreb film festival mora tako zvati jer je to međunarodni festival.”

Nije nevjerojatno što g. Matić nema živaca, nego je nevjerojatno što još živce nisu izgubili oni koji su B. T. Matića doveli u situaciju da kao ravnatelj, jadan, mora gubiti živce. Nevjerojatno je da grad u kojem se već sto godina održava međunarodni Zagrebački velesajam, u kojem se šezdesetih održavao slavni IFSK, Internacionalni festival studentskih kazališta i u kojem se, primjerice, održava Festival svjetskog kazališta, mora trpjeti morska objašnjena svog film-festival-direktora! S takvim bi se objašnjenjima u bilo kojoj zemlji iz koje dolaze filmovi na njegov festival u kinu mogao kvalificirati samo za drapanje karata.

Ali mi nismo bilo koja zemlja, nego zemlja u kojoj bi mnogi bili najsretniji kad njezina službenog, standardiziranog jezika uopće ne bi bilo. I otud velika živčana napetost kad taj jezik, unatoč golemom trudu da ga se samelje, ispeče i servira u “Factory Foodu”, iz saborske izbice pomoli nos.

“Da”, zaključio je jedan od najrazjarenijih komentatora saborskog sastanka i prvi među oduševljenim kandidatima za grobara hrvatskog jezika, “hrvatski jezik je mrtav. Ali - to nije loša, nego dobra vijest. Tom jeziku S. Babića i D. Brozović ja sam pripravan plesati na grobu... Jer, taj jezik bio je dobar za stočarsko selo, no njime nisi mogao imenovati ono što vi (tko su “vi”? jesu li to glasovi koji se grobaru javljaju iz glave? - op. J. P.) zovete nahtkasl, a ja kantunal!”

Pilku sam već nekoliko puta tumačio što je jezik (ne hrvatski, nego svaki!) i u čemu je razlika između književnog (standardnog) jezika i jezika književnosti, tj. da se se jezik gđe. Čeljuske u tv-dnevniku i gđe. Rudan u romanu ne mogu podudarati (kao što se, ironijom sudbine, posve podudara moje prezime s prezimenom grobarovim). Zaludu. Jer, njemu nije do razgovora i argumenata, nego do sladostrasnog plesa - po grobovima.