Da Ana Ugarković nije prošle subote ispala, možda bi ove subote i pobijedila. Usprkos slabim ocjenama HRT-ova žirija Plesa sa zvijezdama, Ana je prolazila dalje. U izboru za predsjednika, odnosno predsjednicu države nema žirija, postoji samo publika. I ona će, kao i u Plesu sa zvijezdama, odlučiti tko će biti predsjednikom ili predsjednicom.
Kako su glasači ćudljiva publika, u drugi krug mogu ući i oni/one koje bi neki stručni žiri izbacio već u početku natjecanja. Kako se kod nas često i inače, ne samo u politici, i ne bira po znanju i po stručnosti, po kompetentnosti, nego i po nekim drugim, pa i sumnjivim, kriterijima, toga će sigurno biti i u ovim izborima. Netko će reći – pa ne biramo kardinala! Ne biramo, ali ne moramo činiti ni kardinalne greške.
Već se uobičajilo da svatko misli da može voditi državu. Kao što smo malne svi uvjereni da bismo mogli biti selektorom nogometne reprezentacije, gotovo da je takvo uvjerenje i s vođenjem države.
Tko se sve proteklih godina nije ne samo kandidirao nego i uzdao da bi mogao biti predsjednikom Hrvatske? Neki među njima valjda ne bi mogli upravljati ni većim DVD-om, ali su bili uvjereni, i uvjeravali, da mogu voditi državu. Uvijek je bilo i onih koje su u to uvjerili, koji su im to povjerovali.
Ovaj put “vatrogasaca” je ipak manje. No i oni će uvjeravati da su baš oni ti koje jedva čekamo. I opet će biti onih koje će u to uvjeriti. Zapravo bi bilo čudno da je drukčije. Jer, mogao bi i u ovoj situaciji neki mjerodavni žiri, kao i u Plesu sa zvijezdama, reći svoj sud, na temelju argumenata ustvrditi: taj i taj je najsposobniji, pa da birači unatoč tome, ili baš usprkos tome, izaberu nekoga drugog.
Kao što su gledatelji “javne televizije” prošle godine izbacili i plesno vrsnu voditeljicu Danijelu Trbović. A iste godine u emisiji Zvijezde pjevaju, ustrajno, pa i neukusno, gotovo do kraja, glasovali za falš pjevanje Katje Kušec. Valjda po istoj mentalnoj matrici ove su godine podržavali plesno skromnu Anu Ugarković.
Simpatična Ana ovdje zapravo i nije tema. Ona je samo nedužna “kolateralna žrtva”, samo paradigma jednog puno šireg mentalieta i tradicionalnijeg mentalnog stanja, vidljivoga od estrade do znanosti. A posebno nazočnoga u politici.
Naime, naš čovjek i ne voli autoritete. Oni mu idu na živce, jer da “uvijek nešto pametuju” , “prave se važni” i “nešto filozofiraju”. Njihovo se mišljenje često omalovažava, proglašava za beskorisno “mudrovanje”. Podjednako u politici, sportu, gospodarstvu ili u industriji zabave. Pa ako netko stručan kaže jedno, stotine drugih će u inat reći potpuno suprotno.
No, u tome odnosu prema autoritetima postoji i svojevrstan apsurd. Autoritetima se ujedno i opire i priklanja. Jednako i u politici i na estradi postoji poznati transfer autoriteta, tj. da se nečije znanje, vrsnost i sposobnost stečeni u nečemu, ili u jednome području, prenose i u druga.
To se dogodilo i s Anom Ugarković. Zahvaljujući tome što je sjajna kuharica prošla je i kao skromna plesačica. Ali njezino je plesačko trajanje povezano i s kolektivnom ugodom i dojmom da je “slična nama”. I u politici smo skloni birati povodeći se za istim dojmom.
Zar je Stipe Mesić nekoć izabran za predsjednika države samo zato što se doimao kao suprotnost Franji Tuđmanu? Možda puno prije stoga, što je ostavljao dojam običnog čovjeka, mnogima sličnog.
Njegov je dvostruki izbor vjerojatno uvelike i kolektivna manifestacija pojedinačno podsvjesnoga: “Ako predsjednikom može biti on – mogu biti i ja!” Demokracija svima daje pravo da se nadaju da mogu biti i predsjednikom. Ali ona svima daje i pravo da glasaju. U tome i jest keč. Pa i ovih izbora.
Zašto se nebi ljudi kandidirali. Kad su vidjeli da ovaj dosadapnji cirkusant-predsjednik može to biti, i to u cijela dva mandata, zašto onda ne bi to mogli biti i oni. Ništa nije bolja situacija ni u svijetu: Bush mlađi, Sarkozy, Gadafi ...